Ako se u filmu o sirovoj seksualnosti seksualnost doima sterilno, onda film ne nudi osobito puno

„Nimfomanka, prvi dio“ novi je uradak danskog provokativnog redatelja Larsa von Triera koji se, kao što se može pretpostaviti iz naslova, oslanja na njegovim fanovima unaprijed poznatoj šok metodologiji kako bi se prenijela priča o ispovijestima njegove glavne heroine. Film dolazi u skraćenoj verziji te prodaje von Trierov „opasan“ imidž već prethodno prvoj sceni, dajući gledatelju na znanje da redatelj „ne priznaje uradak u ovom cenzuriranom obliku“. Impresivnu glumačku postavu predvode von Trierove muze Charlotte Gainsbourg i Stellan Skarsgård, radnju nose i Stacy Martin i Shia LeBoeuf, a pojavljivanja bilježe i Christian Slater i Uma Thurman.

Seligman (Stellan Skarsgård), dobri Samaritanac ove priče, pronalazi Joe (Charlotte Gainsbourg) prebijenu na ulici i odvodi ju na kućnu skrb u svoj zabačen i trošan stan. U raspoloženju, u kojem ona ima jedino na umu mrziti sebe i svoj život, a on izrazitu volju „oprostiti“ joj kakav god da je taj život bio, dvojac se otiskuje u njenu životnu priču, invocirajući kombinaciju koncepata Tisuću i jedne noći i Posljednje ispovijedi. Joe nam nudi pregled svoje nimfomanije, počevši od mehaničkog gubitka nevinosti s mehaničarom Jeromeom (Shia LeBoeuf), ranih seksualnih eskapada i nadmetanja s prijateljicom B (Sophie Kennedy Clark), uspostave seksualnog rasporeda i žongliranja različitih muškaraca te ranog prijezira prema vezama i bilo kakvim emocionalnim povezanostima koje podsjećaju na ljubav. Seligman prati njezinu priču ne samo apologetski, već i nudeći čitav niz naprasitih analogija iz opusa svojeg znanja o umjetnosti i biologiji, no Joe ostaje nepokolebljiva u negativnoj obojenosti svoje priče te svaki pokušaj neslaganja dočekuje kao napad i paternalizam. Pomalo je nesretna okolnost Nimfomanke da se i više nego didaktički narativ daje u ruke Gainsbourg čije su uloge, što kod von Triera, što kod ostalih redatelja, poznate po određenoj dozi pretencioznosti.

Paralelno istraživanju svoje seksualnosti, Joe progovara i o bliskom odnosu s ocem (Christian Slater) i njihovim zajedničkim zanimanjem za prirodu, posebno za stabla (u ne suviše suptilnoj simbolici). Njen emocionalno oskvrnut život potpuno omrtvljuje i romantični joj seks, koji potajno želi isprobati s Jeromeom u kojeg se zaljubljuje, postaje potpuno nedostupan. Film prati njezinu svojstvenu metodologiju u održavanju seksualnih navika te odnosu prema nimfomaniji i apstraktnoj cjelovitosti koju njome želi postići. Lik i scena gospođe H (Uma Thurman), supruge jednog od privrženijih Joeinih večernjih posjetitelja, koja dolazi u Joein stan i prolazi kroz emocionalni slom, u funkciji je pokretanja centralnih moralnih pitanja, no i ta scena odskače pretjeranošću i površnošću. Na Seligmanov upit je li ju dotičan događaj potresao u životu, Joe hladno odgovara u poslovici: „Ako želiš napraviti kajganu, moraš razbiti nekoliko jaja“. Ali u čemu bi se trebala sastojati ta kajgana?

Logičan bi odgovor bio - u održavanju nimfomanskog stila života, koji bi glavnu protagonisticu trebao napajati. Jedini je problem u tome da se Joeine seksualne scene (koje odrađuje Stacy Martin), koliko god eksplicitne, pa katkad i pornografske bile, većinu vremena doimaju potpuno sterilno. Time se potpuno gubi i središnja premisa filma po kojoj bi motivacija glavnog lika trebala biti ovisnička potreba za seksom. Seksualne scene s Martin toliko su lišene tenzije da Joeina nimfomanija prerasta u sociopatiju, no i ta teza pada u vodu ako se u obzir uzme koliko vremena film posvećuje poetičnim analogijama između seksa i različitih oblika estetskog izričaja. Ovime radnja, koja inače u svojoj viktorijanskoj naraciji uz pratnju filmski ispijenog Šostakovićevog valcera nije nimalo inovativna, dodatno gubi na koheziji.

Proveo sam film pitajući se zašto von Trier misli da s umjetničke strane može prodati dva sata (a s obzirom na scene najave drugog dijela, vjerojatno i četiri sata) filma s nekoliko jasnih scena penetracije i oralnog seksa. Nimfomankom se nažalost potvrdio kao lijeni hit'n'miss redatelj koji u nedostatku dobrih ideja, kao onih za Dogville ili Breaking the Waves, pribjegava jeftinim provokacijama. Bilo da vam se ide na film zbog seksa ili zbog priče, toplo preporučam da se predomislite.