Vještice, vampiri i psihički bolesnici

For Halloween I'm gonna be emotionally stable. No one's gonna know its me.

– Andrea Gibson

Noć vještica je.

Stari Kelti su vjerovali da baš ove noći granica koja dijeli naš svijet od svijeta duhova postaje tanka i nejasna, omogućavajući duhovima da je prijeđu. Kako bi se zaštitili od zlih duhova ljudi su se počeli kostimirati u što strašnije likove, smatrajući da im se duhovi tako neće približavati.

Kada premotamo vrpcu vremena nekoliko stotina godina unaprijed, vidjet ćemo da se obilježavanje Noći vještica značajno promijenilo. Već tjednima svaki klub u gradu najavljuje da je baš kod njih najluđi party ove noći; kina i televizijske kuće najavljuju najstrašnije filmove. Ipak, jedna stvar se nije promijenila, a to je kostimiranje. Iako se većina više ne boji zlih duhova, još uvijek se trudimo pronaći najstrašniji kostim, upotpuniti ga šminkom i barem na jednu noć postati neko strašno biće.

Ono što mi je nevjerojatno je da, kad se pretražuju internetske trgovine u potrazi za najboljim kostimom, među najstrašnijim kostimima uz vještice, vampire, mumije, maskirane muškarce s motornim pilama i zombije, se redovito nađe i kostim – psihičkog bolesnika. Poruka koju takvi kostimi šalju nije nimalo suptilna – oni kažu da se osoba oboljelih od psihičkih bolesti treba bojati.

Jesu li osobe oboljele od psihičkih bolesti zaista jednako strašne kao druga navedena bića? Mislimo li zaista da je osoba oboljela od psihičke bolesti u rangu vampira koji će nas pretvoriti u jednog od njih ako nas ugrize? Mislimo li zaista da je svaka oboljela osoba potencijalni serijski ubojica?

Psihičke bolesti su obavijene gustim velom stigme. Mnogi još vide osobu u stezulji (popularno zvanoj luđačka košulja) kao prototip oboljelog od psihičke bolesti. Velik dio populacije smatra da su osobe oboljele od psihičke bolesti nasilne, sklone počinjavanju kaznenih djela te opasne za okolinu.

Hoćete istinu?

25 posto ljudi će tijekom života oboljeti od neke psihičke bolesti. Svaka četvrta osoba koju poznajete će u nekom trenutku imati poteškoće. Svega 2 posto kaznenih djela u Hrvatskoj su počinile osobe oboljele od psihičkih bolesti. Predavač koji mi je iznio tu informaciju izjavio je da se, izgleda, ne trebamo bojati bolesnih nego zdravih.

Popularna kultura vrlo često doprinosi takvim uvjerenjima i pogoršava stigmatiziranje. Pogledajmo samo likove u najpopularnijim hororima – Normana Batesa u Psihu; Jacka Torrancea u Isijavanju; Hannibala Lectera u Kad jaganjci utihnu. Serijski ubojice su redovito prikazani kao oboljeli od neke psihičke bolesti – oni su psihopati, shizofreni, bipolarni ili što već dobro zvuči.

Nije čudno da su se mnogi oboljeli bojali svoje dijagnoze. Nije čudno da se mnogi boje liječenja u psihijatrijskoj bolnici. Nije čudno ni da se bojimo podijeliti svoju dijagnozu s obitelji, prijateljima, kolegama. Nije čudno ni da se, ako se za dijeljenje dijagnoze i odlučimo, ti isti ljudi distanciraju od nas iz straha. Nije čudno da gledamo filmove u kojima je glavni negativac portretiran kao psihički bolesnik te se pitamo hoćemo li jednog dana i sami završiti tako.

Kao što vidimo, psihičke bolesti mogu biti i često jesu strašne – osobama koje ih iskuse. No, svi oni sretnici čije psihičko zdravlje nije narušeno, mogu im pomoći umanjiti taj strah.

Kako?

Tako da se sami manje boje psihičkih bolesti. Tako da provode vrijeme s oboljelima, bez straha da će potonji postati nasilni ili ih zaraziti. Tako da slušaju i pokušaju razumjeti. Prirodno je da se bojimo nepoznatog; no samo razumijevanjem možemo prevladati taj strah i pružiti ruku oboljelom.

A ponekad je to zbilja sve što je potrebno.