Matej Sunara

Iz Rima s ljubavlju: Veni, vidi, praščić

Otac Vinko i prijatelj Đogo

Velik dan za mene, a koban za praščića!

Tako bih ukratko opisao jučerašnji dan. U 13 sati po srednjeeuropskom vremenu vijeće fakulteta u Rimu mi je obznanilo da sam i službeno stekao titulu Baccalaureato in Comunicazione sociale ili kako već, ali je dva dana prije u gradskom kotaru Kman u Splitu vijeće sastavljeno od mog oca i njegova prijatelja službeno obznanilo kraj života jednog punašnog praščića teška 14 kilograma.

Kolegij kojeg  slušam dok pišem ovu kolumnu se zove Teorie sociali della comunicazione II  i blago rečeno je neslušljiv pa sam u prisjećanju ječerašnjeg dana pronašao spas. Talijanska akademska tradicija nalaže da se nakon obrane rada priredi mala zakuska s kolačićima i kratkim pićem za profesore i prijatelje koji su došli. Do sada sam prisustvovao nekolicini talijanskih zakuski i obično sam kući dolazio sit čipsa, neslanog kruha idealnog za polomiti zube te pokojeg listića nezačinjene salate s eventualno kojim komadićem kupovne mozzarelle. Jednom su mi podvalili sir s mermeladom i medom! Jednostavno pretolerantno!

Ovo je bila prigoda za izmjenu i ulazak u igru mladog hrvatskog napadača s brojem 14 (ne mislim na Kalinića), ambicioznog Praščića.

Uz praščića na stolu se našlo i dalmatinskog pršuta, sira, maslina, domaćih maminih kolača i dobrog vina. E takva ponuda još nije viđena u Rimu. U dvoranicu za proslave se natiskalo tridesetak ljudi, polovica Hrvata, polovica Talijana, s jedne strane prosjek 190cm, a s druge 165cm, s jedne strane pogled gladna čovjeka, a s druge, pak, pogled zbunjena gladna čovjeka. Bio sam poprilično skeptičan kako će sve ispasti. Pogledi i šaputanje stranih kolega mi nisu ulijevali povjerenje, ali vjerujte mi kako se molitva Oče naša primicala kraju, tako su oni sve bliže bili stolu. Na ne uvedi nas u napast  su već uzeti u ruke prvi tanjuri i vilice, a na Amen je nastao kaos. Tad sam znao da je praščić bio pravi potez. Prvotna ideja da kao gospoda jedu meso plastičnim priborom (ipak su oni Rimljani), ishlapila je kao kontrolirana igra drage nam reprezentacije u Škotskoj. Brzo su uzeli stvar u svoje ruke i jednostavno se prebacili na naš bon-ton. Čak je i moja teta koja je 20 godina vegetarijanka omastila brk. Očito je praščić trebao doći u Italiju da se odvaži na taj pothvat.

I nakon ukusne zakuske počeli su bilateralni pregovori Talijana i Hrvata. Razgovara svak sa svakim o svačemu, i rukama i nogama, i engleski i talijanski. Praščić jednostavno čini čuda. I tako meni priđe jedan Talijan, inače momak s treće godine mog fakulteta, držeći do vrha punu čašu crna vina i punih usta me upita: -Jesu li u Hrvatskoj inače vina ovako odlična? Zašto ih nema kupiti u Italiji?

Na prvo sam odgovorio kao iz topa: - Da, da, sva Hrvatska vina su odlična!

Ali drugo je bilo teže od ijednog pitanja postavljenog od strane komisije.:-Ali u Italiji ih nema kupiti jer... (neugodna pauza od pet sekundi) ...jer smo mala zemlja s malo resursa za izvoz, jednostavno nemamo izgleda na tržištu.

A u sebi mislim: -Mala smo zemlja koju izvoz ne zanima. Zašto izvoziti svoje kad je uvesti tuđe lakše i jeftinije? Najbolje je i ovo malo što imamo prodat.

Momak otpije malo i nastavi: -U Hrvatskoj ima kupiti talijanskih vina?

Odgovorim mu: -Da, da, ima, ima!

Okrenem se i brzo odem praveći se da me netko zove. Osobna  duboka ekonomska promišljanja prekinuo je upit iz pozadine: -Ima li još ovog?

Prenem se i uzvratim: -Misliš Pipija?

-E,e, ovoga žutog soka!

-Izgleda da nema, svih šest litara se popilo.

-Joj baš šteta! Stvarno je dobar.

Malo je reći šteta lipi moj Talijan. Ime pića jest malo čudno i priziva svakojake asocijacije, ali i s najgorim asocijacijama bolji je od nekolicine pića koje nam pune police.

Sve u svemu, siguran sam da ovaj tekst neće pomoći Dalmacijavinu da izađe iz stečaja, ni da se hrvatska vina nađu na talijanskim policama, ali sam isto tako siguran da će na idućoj obrani diplomskog rada nekog Hrvata na mom fakultetu Talijani biti u nadmoćnoj većini. Neće to biti radi zanimljivosti izložene teme ili zbog naglo procvjetalih dobrosusjedskih i prijateljskih odnosa. To će biti zbog prašćića, pršuta i dobrog vina, koje nažalost znamo ponuditi svijetu samo u ovakvim prigodama. Godinama će se Dalmatinci oslanjati na preživljavanje od četiri mjeseca apartmana i turizma, a rješenje i bolje sutra za sve skriveni su u njihovim malim poljima i konobama. Ali jednostavno nedostaje to nešto da pokrene stvar nabolje.  Lijepo je objasnio Pomet u Dundu Maroju još prije pet stoljeća što je rješenje: „Ma se je trijeba s bremenom akomodavat; trijeba je bit vjertuozu tko hoće renjat na svijetu. Kralj je čovjek od ljudi, kad se umije vladat. Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene...“ Nažalost, malo je virtuoza koji vladaju našom ekonomijom.

I dok kopiram citat svog bakalaureata u ovaj tekst zvono zvoni kraj ove muke od kolegija, pakiram stvari i izlazim iz predavaonice. Prilazi mi simpatična Talijanka i kaže:

-Super si izložio temu o Marinu Držiću jučer, ali kako je dobar bio onaj praščić...

 

Komentari na članak

Vezani članci

Voće kao izvor energije

Recepti za studente

Dvanaest ukusnih jela koje možete pripremiti u mikrovalnoj pećnici

Neovisno o tome znate ili ne znate kuhati, ovo su jela koja ćete obožavati pripremati. Osim što su ukusna, pripremaju se u svega nekoliko minuta.

FOTO: deltadentalarblog

Znanstvena potvrda

Pravilo 5 sekundi vrijedi

Pravilo pet sekundi tvrdi da hrana koju smo podignuli s poda u periodu kraćem od pet sekundi nije značajno kontaminirana štetnim mikroorganizmima, a sad za to imamo i znanstvenu potvrdu.

Restoran

Che bello & romantico!

FOTO: Restoran u vapnenačkoj špilji na talijanskoj obali

Hotelski restoran smješten je unutar špilje na jugu Italije gdje, dok jedete ukusne talijanske specijalitete, možete uživati u vjetru u kosi i uputiti sanjarski pogled prema Jadranskome moru i okomitim liticama.

hrana

Od kokica do bubica

FOTO: Čudnovata jela koja ljubitelji kina jedu širom svijeta

Tko ne voli jesti kokice? Pa one ne debljaju! Unatoč tome, mnoge kulture preferiraju prigristi štogod njima bliže, poput pečenih mrava ili suhih šljiva. Donosimo vam samo nekoliko primjera što drugi preferiraju više od nama omiljene slane poslastice.

xena

Barbara Grgić

To nisam ja, to je moj PMS

Ah, ti divni dani u mjesecu kad bi najrađe sve prisutne poslala na najbliži vidikovac da odglume 3. prizor iz 4. čina monodrame "Kako je prepelica skočila s vidikovca".