Ratko Martinović

Against modern football: Tajkuni na terenu, sirotinja na tribini

Bakljada u Kranjčevićevoj, 25.11.2012.

Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera - kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No, kako to da kad huligana nema na tribini - nema niti gledatelja?

Tučnjave zbog školskog igrališta subotom

Iako je sport poprilično široka tema, odlučio sam započeti sve jednom uvijek intrigantnom temom - navijačima i nogometašima - nekad i sad. Prije svega petnaestak godina trenirao sam u Marsoniji, klubu iz vlastitog grada Broda, te se ne mogu ne prisjetiti situacije kada bih nakon jednog treninga ostao na još jednom golmanskom, a onda kasnije jedva čekao tjelesni gdje smo opet igrali nogomet.

Došla bi subota i turniri na školskom igralištu,koji su nerijetko završavali tučnjavom ekipa zbog termina, iz razloga što nas je jednostavno previše došlo naganjati dragocjenu loptu u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“, onoj koju sam smatrao podcijenjenom - jer je zapravo najvažnija stvar na svijetu. Nekada bih favorizirao nogomet i naspram vlastite obitelji, zadnje novce dao za tekmu Marse i čak otišao i u odrađivanje kioska, čisto da bih si mogao kupiti polovne kopačke.

Za Dinamo dao bih sve!

Zatim dolazi navijački period kada prestajem s igranjem nogometa i 2001. prelazim na maksimirski Sjever uz brojna gostovanja i doživljaje. Vjerovali ili ne, tada je nogomet još bio plemenita vještina s nostalgičnim prizvukom na tribini i igračima željnima davanja sebe za klub, poput legendarnog Silvija Marića. U svega šest godina gledao sam preobrazbu tih zagrebačkih Modrih u korporatističku alatku koja koristi sive zakonske zone i uništava upravo ono što dovodi gledatelje na tribine - nogomet!

Te 2007. prestajem aktivno navijati za taj klub zbog kojeg sam nekidan prekidao prve mladenačke ljubavi, zbog kojeg sam bio izvan sebe od sreće tijekom (rijetkih) europobjeda i živčan nakon brojnih razočaranja. Dinamo je bio „ono nešto“ - uvijek se nadaš da će se dogoditi najbolje, a progledavaš kroz prste kada ne ide dobro... No, bio bih licemjer kada bih govorio o tom slučaju kao o specifičnom. Moderni nogomet je davno prije prešao iz radničkih ruku u ruke kapitalističkih kapitalaca, a oni koji su nekada prodavali podguze, jakne i farmerke preko noći su uz političku pomoć preuzeli rukovodeće funkcije.

Era modernog nogometa je era kapitala

Vani je to započelo još osamdesetih, a kod nas je početak kraja odigrao svoj vremenski tok neposredno nakon Domovinskog rata. Navijači su postali stoka, rasisti i huligani, iako bi se još grublja retorika mogla primijeniti na one protiv kojih je takav stil drukanja upućen. Nogomet je, dojma sam, propao onog trenutka kada je od tajkuna na tribini i sirotinje na terenu došlo do zamjene uloga. Igrači su postali poligon dobro uhodane floskule: „Naravno da neće igrati kad primaju desetke tisuća eura tjedno, i mene bi bolio“.

Žalosno je da u svemu tome ima i istine. Umjesto da im veliki novci budu olakšanje da o egzistenciji ne moraju razmišljati dok naganjaju loptu devedeset minuta, oni su im zapravo glavni uteg. Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera - kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No, kako to da kad huligana nema na tribini - nema niti gledatelja? Etiketiranje je od prosječnog borca za autonomiju kluba stvorilo huligana, a od borca za slobodnu državu terorista i veleizdajnika.

Igrači za sto milijuna, publika za sto kuna

Nije takva situacija samo u nogometu. Pogledajte na što sliči košarkaška scena u Hrvatskoj... Nekadašnji prvaci Europe su pred gašenjem, ostavljeni na cjedilu - čisto iz razloga što nema neposrednog profita i bogaćenja preko noći. Brkati tajkuni s debelim trbusima i zlatnim lancima očito preferiraju lovce na bubamaru po travnjacima omeđenim bijelim linijama. Ministar je jednom davno pričao o „sušenju močvare“, no danas to izgleda baš onako politički - tragikomično. Danas više nema djece na školskim igralištima, duplih treninga ili bučnih navijanja za domaće dečke s prvih redova tribine i bengalki.

Danas više nema nostalgije jer nam je čak i to ukradeno. Igrači se mijenjaju kao na pokretnoj traci, uprave jedine žive u konstanti, a predsjednici su samo „topovsko meso“ - podobno za kazneno-medijski igrokaz. Kada jedan solidan krilni igrač košta 100 milijuna eura, djeca odlaze za desetke milijuna iste valute, a trenere se tretira kao navijače - poput stoke - onda je pobjeda modernog nogometa sve očitija. Što sam ono rekao o „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu?“ Mislim da sam je čak i precijenio, to je danas samo jedna od manje bitnih stvari... Jer kada igraju tajkuni, publike niti nema!

 

 

Komentari na članak

Vezani članci

Zlatko

Sport zarazio metropolu

Kako je Zagreb postao najsportskiji grad u Europi

Brojna natjecanja i uspjesi hrvatskih sportaša i klubova osigurali su Zagrebu status sportskog grada.

Rad u SAD za studente

Iskustvo sa Work & Travela

Hrvatske studentice u SAD-u: Hrvatska je zemlja otporna na promjene

„U trenutku kad zaradiš dovoljno novaca da proputuješ kontinent – život u Hrvatskoj se čini mnogo lošiji.“

Dvjesto kuna

Oštećena novčanica

Što s oštećenom novčanicom?

Sigurno vam se barem jednom dogodilo da ste dobili prljavu ili potrganu novčanicu koju niste mogli koristiti. Što napraviti u takvoj situaciji?

Kruno Jurčić

Jurčić prognan triput u par godina

Ponoćna čistka: Mamić potjerao Jurčića, momčad preuzima brat Zoki!

KRUNO JURČIĆ nije dočekao rujan. Zdravka Mamića udaljio je od Lige prvaka, milijuna koje je već ukalkulirao u proračun i ultimativnog cilja sezone. Reakcija je bila promptna. Jurčić više nije trener Dinama. Mamić tvrdi da je razlog što nije promijenio način komunikacije s ljudima u klubu.

SCool Fest

SCool Fest 2016

Počele prijave za Studentske dane sporta

Prijavite svoju ekipu za jedan od sportova koji će se održati na ovogodišnjem SCool Festu. Broj ekipa je ograničen, stoga požurite.