Student, pa još i vegetarijanac
Hrvatska je zemlja u kojoj 78 posto ljudi smatra vegetarijanstvo početnim korakom priključivanja sekti. Naravno, dio nemesojeda trenutno studira (ne samo na Filozofskom), što znači kako se većinom hrane u okolnim menzama. No, jesu li hrvatske menze prilagođene studentima koji ne jedu meso?
Hrvatska je zemlja u kojoj 78 posto ljudi smatra vegetarijanstvo početnim korakom priključivanja sekti. Naravno, dio nemesojeda trenutno studira (ne samo na Filozofskom), što znači kako se većinom hrane u okolnim menzama. No, jesu li hrvatske menze prilagođene studentima koji ne jedu meso?
Puno naših narodnih mudrosti govori o najiskrenijoj ljubavi jednog prosječnog Hrvata, onoj prema hrani mesnog podrijetla:
„Od svih plodova mora, najdraže mi kad janje upadne u more."
„Da je riba meso, i vuk bi ronio.“
„Dok ne probam lava, za mene je janje kralj životinja.“
„Koga briga za pse lutalice? Jesi ikad vidio janje lutalicu?“
Primjera je milijun, ovo su samo neki od mojih favorita. Za naš mentalitet vegetarijanstvo je izrazito čudan i neobjašnjiv način života. Da mi je kuna za svaki put kad mi je netko uletio s glupim pitanjem vezanim za nejedenje mesa, članke bih pisala u španjolskoj vili pokraj mora na pozlaćenom laptopu, s litrom hladnog kokosovog mlijeka sa strane (lažem, ne bih pisala članke, al' dobro). Najčešće se ukažu pitanja: „E, a jedeš li ćevape?; Kako možeš bez mesa, ja bih umro za dva dana?; Pa što ne jedeš ribu, nije to meso? Jesi normalna, razbolit ćeš se i umrijeti od anemije, znaš da ti to nije zdravo.“ Povremeno dolete i oni originalniji upiti: „Znaš ti da je i Isus jeo ribu, kako možeš reći da to nije dobro?“ ili „Khm, jel to znači da nikakvo meso ne stavljaš u usta, if you know what I mean?“ Hehehe, smije se, rokće...
FOTO: Imgur
Za početak, postoje različiti razlozi za prelazak na vegetarijanstvo. Dio vegića ne jede meso iz vjerskih razloga, dio iz zdravstvenih, onaj najveći dio pak voli životinje i vidi ih kao izvor hranjivih tvari. Moj je moto: „Živi i pusti ljude da žive.“ Ne volim govoriti ljudima što trebaju jesti, ne volim ni da meni govore što moram jesti. Dok god sam zdrava, ne ugrožavam sebe ni nekog drugog i ne maltretiram ljude oko sebe, nemoj me gnjaviti glupim pitanjima i zdravstvenim savjetima sa stranica žutog tiska.
Ako nisam već napomenula, uz to što ne jedem meso, već pet godina studiram i hranim se u raznim menzama. Živa sam i zdrava, što znači kako hrana i nije loša koliko se ponekad priča. Probala sam hranu u tri različita grada i u više od deset različitih menza. Situacija je svugdje više-manje ista. Solidna hrana za malu lovu. Što bi moj tata rekao:
– Šuti i jedi. Za deset kuna ni pošten kruh ne bi mogla kupiti u pekari. Ja sam tvojih godina bio u vojsci i jeo dvopek s kojim možeš popločati kupaonicu i konzerve koje su dijelili u doba Hladnog rata i evo me, živ sam. –
Šalu i loš humor nastranu (obiteljska crta), studenti su navikli na namirnice blizu isteka roka trajanja te milijun kombinacija tjestenine i riže (s kečapom, uljem, šećerom), osobito kad se približi kraj mjeseca. Uz to, većina njih (nas) ne zna kuhati, pa je bilo što u menzi bolje od nečeg zagorenog u sobi. Imam iskustva i s par menzi izvan Hrvatske pa mogu reći kako u globalu naša ponuda uopće nije loša.
No, jedan dio svakodnevne ponude definitivno šteka, a to je vegetarijanska prehrana. Slažem se kako u sustavu hrvatskog obrazovanja postoje daleko veći problemi od loše skuhane soje i tvrde brokule, ali opet držim kako bi se i na tom malom aspektu moglo poraditi. Ako već u menzama imamo nešto što se zove vege meni, bilo bi u redu da je taj meni stvarno vegetarijanski. Milijun sam puta vidjela kako tete ono malo mesne ili riblje juhe što ostane dodaju u povrtnu jer se ohladila, a same su mi rekle da se 90 posto povrća peče na svinjskoj masti. Meni, konkretno, neće ništa biti ako mi se komadić ribe ukaže u zdjelici s juhom, al' i nije baš najugodniji osjećaj i poprilično se glupo osjećaš kad kupiš nešto, a dobiješ sasvim stoto, pa makar to platila kunu i pol. Znam dečka koji je prisilni vegetarijanac, odnosno alergičan je na neki mesni protein (ja i kemija, nula bodova). Kad je tek došao na faks, hranio se vege-jelima u menzama. Bilo mu je loše svaki put i jednostavno je odustao, sad si sam kuha svaki dan (skuplje, napornije), iksica mu služi za ukras.
FOTO: Imgur
Bilo bi vrijeme da prijeđem na poantu ovog teksta. Hrvatima je uglavnom čudno/smiješno kad netko ne jede meso. Naravno, pošto smo mi najpametnija nacija na svijetu i u sve smo upućeni, volimo ljudima oko sebe dijeliti savjete i objasniti im zašto su u krivu. Nažalost, to se često događa studentima u menzama jer ih osoblje ne doživljava ozbiljno i ne osigurava im hranu (navedenu na dnevnom meniju). Svaka čast iznimkama (tete, znate koje ste, volimo vas). Ako i postoji vege prehrana, nije baš uvijek bez ikakvih mesnih dodataka, što isto nije u redu. Ne želim ostaviti dojam posebne pahuljice s velikim životnim problemom (halo, 5 godina, ja sam svoje preživjela), ali smatram kako bi se nadležni mogli malo potruditi oko problema koje sam navela. Nije baš toliki problem objasniti ekipi u kuhinji da se soja treba skuhati/potopiti prije nego što se baci u tavu i dodati na menije nešto osim tortelina od sira/špinata. Velik bi broj ljudi bio jaaako zahvalan.
