Što je Božić bez purice?
Ako ste se ikada pitali kako izgleda vegetarijanski božićni ručak kod bake, sada to imate priliku saznati iz prve ruke!
Ako ste se ikada pitali kako izgleda vegetarijanski božićni ručak kod bake, sada to imate priliku saznati iz prve ruke!
Vegetarijanka sam i to je u mojoj obitelji Slavonaca i Ličana oduvijek bio ogroman problem. Nikada prije nisam voljela ništa osim piletine, ali poteškoće su počele kad sam se deklarirala kao pravi vegetarijanac. Majka je bila šokirana: – Što ćeš, zaboga, jesti?! – govorila je hodajući po kući u krug. Tata to nije mogao prihvatiti. Mislim da i dalje vjeruje da ću jednog dana prihvatiti špek samo da se riješim njegovog nutkanja i da će pobjedonosno uzviknuti da mu je kćer ipak prava Slavonka.
U svakom slučaju, kad sam konačno došla kući za praznike majka je kao i uvijek prvo prokomentirala kako sam mršava i – Sve mi je to od ne jedenja mesa! – i – Što ću, zaboga, jesti za Božić? – Mirno sam rekla da uvijek ima mlinaca i francuske, ali nekako nije bila baš oduševljena odgovorom. Pored ove problematike, svakako je nezgodno bilo i to što je majka prilikom kićenja bora uspjela razbiti odmah prvu kuglicu za koju je stotinku sekunde prije rekla da neka ju nitko ne razbije jer je ta najljepša. Pritom je gledala isključivo u mene jer sam nekoliko minuta ranije uspjela, slažući jaslice, magarcu otkinuti nogu.
Kako bilo, mojom novom prehranom najmanje je bila oduševljena moja baka na samom božićnom ručku. Pripremila je gomilu hrane, a kad kažem gomilu mislim na to da na najvećem stolu na svijetu nije bilo mjesta da se sve iznese. Prvo je donijela juhu (To ti je prava domaća, Marija!) i nakon što su svi započeli jesti, ona me pogledala šokiranim pogledom. Zamuckujući, pitala je zašto ne jedem i zar sam bolesna. Majka mi je došapnula da je to pileća, da mi to i nije meso, sve u nadi da neću baki slomiti srce. – Bako, ja sam vegetarijanka. – Baka se opasno zagrcnula juhom.
Muk.
– Bolesna si. Znala sam. Bolesna si. Dijete ne može jesti. O Bože moj... – mrmljala je baka unezvjereno jer nema ništa gore na svijetu od unuke koja odbija jesti. Ustala je, počela hodati po kuhinji. Pokušala sam ju smiriti, zaista jesam, rekla sam da sam zdrava k'o dren, samo, eto, ne jedem meso.
Još jedan muk.
Uslijedilo je klasično: – Kako to misliš ne jedeš meso? – i – Kakav mi je to Božić bez purice?! – i nakon toga dobro poznata, a u 99 posto slučajeva i uspješna metoda nabijanja grižnje savjesti, jer za koga je ona onda spremila odojka i pileću juhicu i kako je samo za mene spremila najveću puricu koju je mogla naći, što se činilo malo vjerojatnim, no ona je ipak dala sve od sebe. Naravno, to mi isto tako nije ni zdravo, kao što mi nije zdravo ni to što svaki put odbijem piti kozje mlijeko. Rekla sam joj da se ne živcira i da ima francuske i mlinaca, ali ona za to nije htjela ni čuti. Napokon je ponovno sjela i pogledala me mrkim pogledom. – Dobro. Nemoj jesti. Dobro. – Ali nije bilo dobro jer tijekom cijelog ručka nije skidala mrki pogled s mene i moje francuske.
Na kraju ručka, nakon svih silnih kolača, ipak je puna nade pitala želim li si barem ponijeti malo purice za doma, jer možda se predomislim. (Z)majka me pogledala opasnim pogledom koji govori da ću itekako uzeti tu puricu ako mi je život mio. Prihvatila sam. Baka je s oduševljenjem odahnula. Mislim da joj je pao kamen sa srca, a mene je doma i dalje čekao moj poriluk.
