PATKICA

Pusti me da nemam novaca

Anksioznost; izvor: https://unsplash.com/photos/fZ2hMpHIrbI

Sredina mjeseca je, a ja opet nemam para. Nije da nemam para za izlazak, novu torbicu ili komad obleke iz Zare. Nemam para za režije, hranu i nove tenisice. Jedine tenisice koje trenutno imam su se raspale jer sam ih kupila za 60 kuna. Jer nisam imala para.

Kad sam bila klinka, nikad mi ništa nije falilo. Moji roditelji, iako na minimalcu, stvarno su se trudili da mi priušte sve što su mogli. Nisam baš bila ukorak s trendovima tako da, dok su ostale cure nosile one majice s izrezanim rukavima koje su tada bile popularne, ja sam nosila T-shirte. I izrasla sam u potpuno normalnu osobu.

Malo je teško objasniti djetetu u osnovnoj školi da takve stvari nisu bitne i da te treba boliti briga što druge curice iz razreda pričaju. Točno se sjećam situacije kad smo sve trebale obući čizme do koljena. Koje ja nisam posjedovala. Pa sam uzela mamine – nekoliko brojeva prevelike i nekoliko godina out. U školu sam išla puna entuzijazma da ću se napokon uklopiti, no moj modni izlet nije baš oduševio moje kolegice iz razreda tako da sam ponovno bila predmet ismijavanja.

Ne želim reći da smo bili siromašni jer nismo. Svjesna sam da ima puno ljudi koji su imali manje nego ja. Barem smo svako jutro imali kruha i mlijeka. Ponekad i jutarnje novine.

Nisam mogla baš na svaki izlet ili ekskurziju. Prvo me to smetalo jer sam uvijek bila izostavljena iz cool priča s izleta i zajedničkih fotografija. Kasnije sam jednostavno prestala informirati svoje o tome jer mi je to bilo jednostavnije nego ih gledati kako mi kroz grč govore Ne možemo, žao nam je.

Nikad mi ništa od toga nije falilo.

Kada sam rekla svojima da želim na faks u Zagreb, prvo što me dočekalo bilo je

Ne možemo, žao nam je.

Nakon mjeseci uvjeravanja, moljakanja i preklinjanja, nisam više čekala njihovu dozvolu.

Idem na faks i radit ću, završit ću to jer želim.

Ljeto prije odlaska u Zagreb radila sam 2 ili 3 različita posla kako bih skupila novce za prvih nekoliko stanarina. Malo manje sam izlazila, pazila sam koliko trošim, ali najbitnije, to ljeto svoje roditelje nisam morala tražiti niti onih 50 kuna džeparca koje su mi inače davali.

Zagreb je u prva dva mjeseca pojeo moj teško stečeni novac jer nisam znala koliki su troškovi pravog života. Dva mjeseca je bilo taman dovoljno razdoblje da se upoznam s redom predavanja i da počnem raditi. Prvog dana na poslu su mi rekli da nemam propisane cipele za rad. Propisane cipele su koštale tristotinjak kuna koje ja u tom trenu naravno nisam imala. Na vrhu jezika mi je bilo da im kažem da prvo moram zaraditi za cipele. Drago mi je da nisam. Ipak sam morala kupiti polupropisane cipele koje su izdržale taman do prve plaće.

To je bio moj život: faks i posao. Nisam izlazila, nisam sjedila na kavama, a cijela plaća mi je odlazila na stanarinu, režije i hranu. I ja sam s time bila sretna. Jer izdržavam, jer svoje ne moram tražiti ni kunu, jer napokon studiram u obećanom Zagrebu. Tu i tamo bi me bocnula iglica ljubomore kada bi mi subotom navečer ekipa mojih godina ušla u lokal spremna za večernji izlazak. Ponekad sam htjela biti na njihovom mjestu, zabavljati se subotom, a ne raditi do tri ujutro. Puno puta sam htjela da se mogu veseliti ljetu i da sam jedna od onih ljudi koji rade jer im je eto, dosadno doma. Htjela sam taj luksuz izbora koji si naravno nisam mogla priuštiti – bio je preskup. 

Nakon godinu i pol bez odmora moj entuzijazam je naglo splasnuo. Nisam stizala sve na faksu jer sam konstantno radila, a dani koji su mi bili slobodni većinom bih prespavala. Iscrpljenost je postala svakodnevica i nisam znala kako izgledam bez upalih podočnjaka. Većinu vremena sam stvarno izgledala kao živi mrtvac. O drugim zdravstvenim povlasticama (kako fizičkim tako i psihičkim) koje sam stekla konstantnim iscrpljivanjem bolje da ne pričam.

Na opće nezadovoljstvo morala sam uzeti mjesec dana slobodno kako bih mogla riješiti ispite, jer je to bilo manje zlo nego da produžujem godinu.

Manje financijsko zlo naravno.

U tih mjesec dana, umjesto da samo sjedim i učim kao kakav prosječan student, našla sam drugi, ali jednokratni posao u trajanju od dva tjedna. I treći posao. U jednom sam trenutku radila sva tri posla jer sam na zadnjem morala odraditi otkazni, a na novom poslu probni rok, te naravno jednokratni posao odraditi do kraja. Sve u svrhu toga da ne ostanem bez novca u potpunosti. Naravno da sam i učila za ispite u međuvremenu ako ga je bilo, jer drugačije nije moglo.

Plaća koju sam dobivala na novom poslu pokrivala je ono osnovno: stanarinu, režije i hranu, ali sam barem imala slobodnog vremena za učenje. Preko ljeta sam radila dva posla da skupim novac u nadi da ću moći pomoći svojima doma. Jedan od 8 – 13 h, drugi od 15 – 23 h. Jedva sam čekala vikende da mogu raditi samo 8 sati u danu. Jedva sam čekala ljeto, nažalost ne zbog mora, nego jer ne bih morala na predavanja i samo bih radila. Nemoj me krivo shvatiti, ne pravim od sebe žrtvu iako je jako teško izbjeći onaj tužan pogled ljudi kad im prepričaš svoj životni put. Meni je ovakav život normalan kao što je nekim ljudima normalno kupiti hlače od 100 eura.
I to je okej, lijepo je kad imaš i drago mi je da nisu svi u istom sranju kao i ja. Šteta je samo što se ove dvije skupine ljudi međusobno ne razumiju i jedni druge gledaju kao vanzemaljce.

Uvijek sam htjela imati ljeto, ali nisam mogla. Htjela bih do mora s prijateljima, ali taman i da imam slobodan tjedan, ne bih imala financijskih sredstava za pokriti ljetovanje jer preživljavam od mjeseca do mjeseca. Najdraže mi je kad mi kažu a zašto ne uštediš nešto? Kako im objasniti da nemaš od kuda jer ti plaća pokriva jedva ono osnovno?

Nikad nisam kupila majicu skuplju od 50 kuna niti hlače skuplje od 100. Za tenisice nekad dam 150. Živim normalno. Nisam u trendu i ne dira me to jer su me tako naučili još u osnovnoj. Novu odjeću kupujem kad se stara raspadne, rijetko kad iz hira i neplanirano. Nije me sramota što kupujem u second handu i što tražim sniženja svugdje. Nije me sramota što radim poslove koje radim. Nikad nisam osjetila trenutak srama, niti ikada hoću.

Nisam putovala i vidjela svijeta, nisam išla na sve seminare koje sam htjela niti sam mogla u svaki izlazak. Doma odem svakih nekoliko mjeseci da vidim svoje. I da, više od pola ove priče koju vam pišem njima nikad nisam rekla. Jednostavno nisam htjela da se previše brinu. Mogla bih ih tražiti lovu, bilo je situacija kada sam morala. Ali mi je nekako draže da životarim ja, nego da životare oni. 

Najviše me iritira što su svi najpametniji u tvojoj situaciji, kako to inače biva. Nekad ljudima ne možeš objasniti da nemamo svi prostora za manerviranje u vidu mijenjanja faksa jer ovim nisi zadovoljan ili kupovinom kvalitetnih cipela koje će ti držati duže od nekoliko mjeseci. Ne razumiju da te u tim situacijama nema tko financijski podržati. I bolje da ne razumiju, drago mi je. Ne kažem da je njihov život zbog toga jednostavan, štoviše, svatko nosi svoj križ.

Da tražim sažaljenje, ne bih pisala pod pseudonimom. Samo želim skrenuti pozornost na tog frenda ili frendicu koji su u istoj (ili ne daj Bože goroj) situaciji. Želim da shvatiš da ima ljudi koji nemaju koliko možda imaš ti i da to nisu samo ljudi koji prose nego i ljudi u tvojoj blizini. Možda toga nisi svjestan jer sumnjam da je itko baš voljan otvoreno pričati o svojoj financijskoj situaciji. Osobno ne hodam po ulici i ne derem se kako nemam ni lipe, a tek je 15. u mjesecu. 

Dobro znam da nisam jedina. Hrpetina poznanika radi više poslova odjednom kako bi moglo preživjeti, jer je**ga, život je skup. I za njih imam poruku: možeš to. Izdržiš koliko god još treba, doći će vrijeme kada će biti bolje. Vjeruj u sebe, završi faks, ulaži u svoju budućnost i potrudi se da u međuvremenu ne poludiš. Sada uživaj kad stigneš, ako stigneš. Ako ništa, kad diplomiraš radit ćeš samo jedan posao i nećeš imati predavanja. Samo mi je žao što nekolicina nas studiranje neće pamtiti kao najbolji dio života.

Ovo je veoma šturo napisan članak jer ima još toliko toga što bih vam mogla reći. Gdje bih mogla objasniti zašto je moj život trenutno ovakav kakav je. Ali neću, jer tako i tako nije bitno. Ima i onih koji su se snašli bolje, ima i onih koji se nisu snašli uopće. Ni to nije bitno.  

Voljela bi reći da se ne vrti sve oko novca i da je sreća u _____ (umetni riječ po volji).

 Ali eto, stvarno ne mogu.

Komentari na članak

Vezani članci

Čuvanje novca, photo: Flickr

Savjeti za najsigurniji pristup financijama

Pazite gdje čuvate svoj novac

Studenti ne raspolažu često velikim financijskim iznosima. Ipak, kada je riječ o ponešto većim svotama gotovine potrebne za nužne troškove studentskog života, treba oprezno pristupiti čuvanju tog novca.

Nemrem

Barbara Grgić

Patnje mladog studenta

Na faksu si. Nemaš vremena, nemaš partnera, nemaš socijalni život. Sve je to u redu.

Dean Rostohar 3

Intervju s Deanom Rostoharom

U jedinom ratničkom klubu u Hrvatskoj uči se samoobrani i preživljavanju, a bori pravim mačevima

O džungli 21. stoljeća, opasnostima koje vrebaju na svakom koraku, tehnikama borbe i jedinom ratničkom klubu u Hrvatskoj porazgovarali smo s Deanom Rostoharom, inspirativnim učiteljem koji je preživio rat, 10 godina bio u specijalnim postrojbama, a mnoge i dalje poučava diljem svijeta.

https://pixabay.com/en/student-typing-keyboard-text-woman-849825/

Studentski poslovi

Navike koje možete usvojiti već na prvom poslu

Bez obzira je li ovo vaš prvi ili drugi posao, nikad nije kasno za usvajanje novih navika koje će utjecati na vaš privatni i poslovni život. U nastavku donosimo devet najvažnijih.

job

Kako do novca na kreativan način

Genijalni i kreativni načini zarade

Donosimo vam nekoliko primjera koji su inspirativni, ali i od kojih ćete se zapitati: „Kako se ja toga nisam sjetio/la?”