Prava realnost u Muzeju realnosti

Ukratko, Muzej iluzija bio je Muzej realnosti na tjedan dana. Svrha toga bila je prikazati s kojim se bolestima i problemima susreću djeca diljem svijeta, ali također je bilo prikazano što je sve UNICEF poduzeo u svrhu rješavanja tih problema za vrijeme 70 godina svojeg postojanja. Među posjetiteljima tog muzeja u to vrijeme bili smo moj dečko i ja. Došli smo pobliže vidjeti tu realnost ni ne slutivši o kojoj je realnosti zapravo na kraju ispala riječ. Naš je posjet muzeju bio samo još jedan od dokaza kakvi su zapravo ljudi oko nas. Teško je naći se među gomilom ljudi, a ne ostati izbombardiran svim njihovim idiotarijama.

U muzeju je na samome početku bio postavljen tzv. vremeplov i slike s natpisima što je sve UNICEF postigao što se tiče pružanja pomoći djeci. Čitajući tekst u miru, čujem glas nekog mladića: Daj, kaj sad ovo, pa ne budemo to sad čitali i naravno smijeh njega i ostale dvojice koja su bila s njim. Nakon toga uočim dvije mlade djevojke koje su samo prošle pored mene i ne primijetivši slike s tekstovima ni sam vremeplov, ali one su detektirale veliko ogledalo, eto, da bi se naslikavale. Prolazimo dalje gdje je postavljena školica s brojevima djece kojoj je pružana pomoć, koliko ih dnevno umire od bolesti, koliko je djece u razvoju pothranjeno, koliko UNICEF-ovih zaposlenika radi na terenu itd., da bih opeet čula komentar: I kaj bi tu sad trebala biti iluzija jednog mladića uz društvo, koji su na kraju samo pregazili tu školicu ni ne spustivši pogled na nju. 

Dalje imamo kutiju (nije baš kutija, ali izgleda tako), koja predstavlja rudnik u kojem rade mala djeca. Tu možete doći s druge strane zida u tu kutiju tako da vam glava viri van iz nje. Tako je napravila i jedna mlada žena sva puna smijeha i veselja dok ju je njen muž/brat/dečko, što god joj taj muškarac bio, naslikava i također sav pršti od veselja.  Možda je taj rudnik ispričao neku smiješnu šalu? Nemam pojma. Iznad te kutije na zidovima su bile postavljene slike dječaka koji rade u rudniku, ciglani itd., te su slike uglavnom dobivale samo pogled na sekundu, koliko sam ja uspjela uočiti, a tekst je bio zanemaren. Ali rudnik kutija - oh, you funny guy! 

Kasnije dođemo na kat muzeja, tamo svi sretni, veseli. Lijepo piše da je za posjet preporučena dob 12+ godina, ali ne. Roditelji dolaze sa svim mogućim uzrastom uz sebe. Bogu hvala pa ti hobiti nemaju pojma što je tu, što se to tu događa i da će se samo smijati, skakati i samo htjeti što prije izaći van jer je njima tu ipak razumljivo dosadno. Ne razumijem zašto roditelji dolaze s tom djecom koju to sve ne zanima i to ne razumiju, a k tome ni oni sami ne obraćaju pažnju na to što je izloženo? Gdje je tu logika točno?

Čekam na red ispred sobe gdje je postavljen medijski labirint. Dakle, labirint ispisan riječima preuzetima iz medija. Na red prije mene prvo je čekala jedna mlada djevojka. Nakon što su, pak, jedni prije svih nas završili s naslikavanjem u toj sobi, ona je ušla unutra, uopće ni ne bacivši pogled na labirint, da bi doslovno naštimala mobitel prema sebi u ogledalu, slikala se i izjurila van.. ?? I'm confused. Nakon nje napokon uđemo moj dečko i ja i počnemo zajedno čitati labirint naglas. Ljudi su  ulazili i izlazili jer, eto, jadni se preko nas ne mogu slikati u ogledalu. Što mi sad tu imamo čitati postavljene riječi u labirintu? 

Nakon toga čekamo red za ulazak u tzv. Infinity room u kojoj puštaju snimku svjedočanstva djevojčice koja je silovana. Ispred sobe redaju se ljudi, pola njih ne zna ni što to zapravo jest. Čuje se komentar: Pa to je nekakva infinity room, ima puno ogledala. Jer je užasno teško pročitati pokraj vrata što se unutra prikazuje. Ali ogledalo je danas ključna riječ. U međuvremenu, čekajući na red, odigramo kviz o pravima djece na računalu. Tu najprije čujem nekakvo lupkanje. Okrenem glavu, na stolu leže curica i dječak i kraj njih sjedi muškarac. Uglavnom, curica je svojim čizmicama jako udarala po stolu. Dotični gospodin ni pet ni šest, samo naštima tablet da joj bude lakše tipkati.

Na red u Infinity room došli smo preko nekih srednjoškolaca, koji su vodili raspravu hoće li ući ili neće, bi li prvo ovi ili oni ili kako će. Uđemo unutra i nemarno zatvorimo vrata (nismo ih zatvorili do kraja) i krenemo čitati svjedočanstvo jer snimku nisu pustili. Opet čujemo komentare izvana: Kaj sad ovi unutra..?, Pa moraju se malo..., Gle, nisu si ni vrata do kraja zatvorili. i smijeh, naravno. Haha oke? Dragi im otvori vrata i kaže: Slobodno vi uđete, čujemo mi vas. Ovdje se čak samo čita. Naravno da im je bilo vidno neugodno i neka je. Otišli smo iz sobe. Pri izlasku naletimo na ženu s kolicima, koja je zauzela pola prolaza i naravno da je beba bila sva uplakana. Sad je jednostavno bilo vrijeme da izađemo van.

Oke. Zašto su ljudi idioti? Dođu nekamo, nemaju pojma kamo su došli, što to točno predstavlja, ne doživljavaju, ne suosjećaju. Rudnik je očito neki funny guy, a nitko ne čita ni ono malo što negdje piše. Dakle, nisu u stanju ni pročitati da se Muzej ILUZIJA privremeno uredio u Muzej REALNOSTI, ali bitno je da je ulaz besplatan, to svi uoče iste sekunde. Par ne smije ući negdje, a da se ne presudi iste sekunde da je riječ o seksu. Bože sačuvaj da mi sami, zatvoreni (ili poluzatvoreni) unutra zapravo obraćamo pažnju na to što je prikazano. Dajte ljudi, zar stvarno ne možete bolje? Mislila sam da ću ostati zgrožena realnošću koju sam došla vidjeti, a na kraju ostanem najviše zgađena ovom realnošću oko mene.