Poticajno radno okruženje i tako to

Neki bezvezan dan. Utorak. Prijatelj i ja idemo kući s predavanja, još jednog u nizu. Druga godina faksa, a nisam još poštenog članka napisao, nije neka perspektiva za budućeg novinara. Predloži on meni kroz priču da se javim na portal Studentski.hr. Rekao mi je da je on za taj portal napisao par članaka i da mu je ekipa skroz dobra. Volonterski, naravno.

Raditi za nekog besplatno nije jako popularno, neki čak misle i da je to glupo, ali odnekud se početi mora. Pošaljem prijavu van roka regrutacije. K'o padobranac. Prime me nekako, ajde. Valjda na račun toga što sam rekao da me zanima sportsko novinarstvo. Sport je tad imao važno mjesto na portalu, a sumnjam da je žensko uredništvo znalo razliku između Tvrtka Kale i Kalle Palandera. Ja jesam. I tu je moje znanje otprilike završavalo.

Informatički polupismen, slabo informiran o zbivanjima u Hrvatskoj i svijetu, a pogotovo o studentskim pitanjima. Mislim, čuo sam da postoje neki rektori, dekani, studentski zborovi, ministarstvo obrazovanja, ali nije me to pretjerano zanimalo. Samo hladna piva, topla žena i dobar centaršut.

Prvi su članci bili katastrofa. Tematski promašeni za našu ciljanu publiku, a pravopisno i gramatički na rubu ispravljivosti, našim lektorima uzeo sam sigurno koju godinicu života, al' kasnije sam ih vratio. Vole me sad, samo ne znaju to pokazati. No, čovjek bi se začudio što upornost može napraviti od samo malo potencijala. Studentski ti nudi priliku za puno pogrešaka i popravaka.

Ako svoje pogreške na vrijeme popraviš, postaješ dobar novinar. Dovoljno dobar da dođeš u Večernji list na praksu i pošamaraš tamo lagano cijelu stranicu teksta za sutrašnje izdanje novina koje će pročitati deseci tisuća ljudi. I to pod pritiskom roka za tiskanje novina.

Čudan je, zapravo, taj krug. Najprije griješiš jer ne znaš dobro teoriju. Naučiš ju na faksu, primijeniš u praksi i onda vidiš da nešto s njom ne valja. Počneš namjerno griješiti, kršiti pravila. Studentski je za mene upravo to – postavljanje vlastitih pravila. Kreativnost igra veliku ulogu. Tu smo svi mladi (osim ovih što su diplomirali prije osam godina, a ne žele otići jer im je, kao, lijepo družit' se s nama, a ustvari samo dolaze na pijanke), nitko nam ne visi nad glavom, a svaka nova ideja je dobrodošla. Tko se najviše trudi, postaje šef svog odjela. E, tek onda počinje bahatost.

Po Gemiusovom istraživanju, Studentski.hr bio je najbolji portal za mlade u Hrvatskoj. Kad si glavni urednik takvog portala, nisi baš nitko i ništa, a, vjerujte mi, to nije samo lijepa stavka u životopisu. Skužiš kako igra funkcionira, kako je to biti šef, odnositi se prema ljudima koji su ti dragi, kao i prema onima koji te živciraju. Usput ih moraš i naučiti kako pisati, da ne ponove greške koje si ti radio. A o informiranosti da ne govorim. Znaš sve prije svih, imaš svoje izvore, upoznaš ljude koji te upoznaju s drugim ljudima, ideš na te važne sastanke s ostalim šefovima, praviš se pametan, PR-ovcima se obraćaš s ti jer si njuška.

Poanta ove moje priče je da treba raditi jer se radi uvijek na sebi i za sebe. Da nađete sebe u nečemu i da to ne puštate – to vam želim. Najlakše je doma sjediti i kukati kako ništa nije dobro i da nikad dobro neće biti. Da se ne lažemo, ovaj članak bi te trebao privući da se prijaviš na Studentski.hr jer sad imamo regrutaciju i, ako se nakon njega prijaviš kao novinar/ka u našu redakciju, ja ću biti najsretniji. No, ne mora to biti Studentski. Samo se pokreni. Kao što pjesma Led Zeppelina kaže: ne možemo biti stijene i ne kotrljati se.

E, zaboravio sam skoro reći još jedan argument za bavljenje novinarstvom. Možeš napisat' svašta bez nekakvih velikih sankcija. Gle ovo. Harry Potter je bezveze, Gospodar prstenova je okej, al niš specijalno, a Maja Šuput je katastrofa, ne mogu ju gledat' ni slušat'. Aj ne seri i prijavi se. Evo ti link.