Gabrijela Čuljak

O ljubavi prema Hrvatskoj i mržnji prema primitivizmu

ništa

I di je onda tu sreća? Toplina? Vađenje krumpira u šest sati ujutro? Zajedništvo? Nema ga. Ima ga na ovakvim inicijativama. I onda se zatvorimo u te automobile, vratimo se kući i komentiramo kako je susjedova mala pala godinu na fakultetu. Kako se mali Ivan istetovirao i kako je njim zavladala sotona. Što volimo našu repku kad pobjeđuje, a komentiramo svaki njihov gubitak, jer, ja sam ti igro nogomet za Špičkovinu 88-e.

Volim Hrvatsku.

Osobno, sviđa mi se ljubaznost i toplina koja kod nas vlada.
Volim što kad dođem u Konzum na Trešnjevci, blagajnica uvijek popriča sa mnom i uvijek se nasmijemo. 
Volim što sam dosad na svakom radnom mjestu stekla odlične prijatelje jer smo bili na istom nivou zezancije. 
Volim što je ekipa uvijek za ekipu.
Volim što mogu viknut ĐESI bilo kad i bilo di.
Volim ta dobra iskustva i jako davno sam odlučila da ću samo ta dobra iskustva prepričavati.
U Hrvatskoj sam odrasla, Hrvatsku sam voljela, volim ju i danas ću tu istu Hrvatsku gledat kak igra nogomet.
Koliko god nekima išlo na živce što mi nogometni neznalci jedanput godišnje vičemo na televizor i pravimo se da imamo pojma, a realno, nemamo, volim što se skupimo.
Volim što na trgovima svi vrištimo. Volim što se u to vrijeme volimo.
I sasvim mi je to okej.
Volim što tad ljudi zaborave na probleme. Koliko god nekom smetalo što u jadu i bijedi pratimo nogometaše koji zarađuju milijune, ko da ne živimo tu di živimo. Volim to. I uživam u tom. I znam da nam je tom navijačkom euforijom odvraćena pažnja od bitnijih stvari, bitnijih problema... Al šta onda? Ti problemi su ionako tu cijele godine Malo nogometa nikom naštetilo nije. Baš naprotiv. Energija je nevjerojatna! 

Međutim, našla seka iglu u plastu sjena.
Ovo nije još jedna kolumna o našoj vladi, jer koliko god da me nervirala, ionako puno pišemo o njoj. Živcira me sve u vezi nje, od poreza, do gubitka radnih mjesta, do premalo plaćenih ljudi, do malih mirovina, do jadnog obrazovanja, do ljudi koji vozaju skupe automobile, a platili su ih od naših para. 
Mrzim što se izabiru stalno iste dvije strane i što nam te iste strane rade iste gluposti godinama.
Nemaju perspektivu. A za malog čovjeka ko da ni nisu čuli. 
Možda bi o njemu mogli nešto pročitat u rječniku. HM, kad bi postojala definicija.

Moja je definicija jednostavna.

Mali ljudi su za mene uvijek bili najbolji ljudi. Voljela sam skromnost i uživam otići u svoj rodni grad. 
U svoje malo selo. 
Obožavam ga. Iz djetinjstva pamtim da smo zajedno runili kukuruz, vadili krumpire, uvozili drva i to su mi najljepše definicije zajedništva. 

Međutim, ništa me ne boli više nego naš primitivizam i osuđivanje. 
Ljuti me što svi o svemu imaju mišljenje, a o situacijama nemaju pojma. 
Ljuti me što uvijek ima onaj koji je najpametniji i koji bi vjerojatno Musku da dođe na vikend kod nas objasnio da se multimilijunski biznis tak ne vodi. – Slušaj vamo, de da ti ja to objasnim.
Ljuti me što uvijek imamo vremena za pljuvanje. Ne, ovaj put ne za pljuvanje po vladi, već za pljuvanje po tim malim ljudima, koji su na istoj poziciji kao i mi sami.
Ljuti me što je jučer bio prosvjed na kojem su neki stali, a neki nisu. I ne, ako ste mislili da me ljuti što neki nisu stali, varate se.

Frendica mi je pričala kako je u tom mom malom gradu kojeg jako volim, žurila s posla jer se nije dobro osjećala, pa je izašla ranije kako bi stigla do svoje ambulantne doktorice. 
Na tom putu joj je jedan kršan momak dobacio – Glupačetino, ti sigurno imaš za gorivo pa nećeš stat.
Neka žena je s milijun stupnjeva u automobilu vozila bolesno dijete doktoru, ali je zapala u gužvu. Ona je bila među onim jadnicima. Znate onim nekolegijalnim ljudima koji su odlučili da neće stat jer su idioti zato što ne podržavaju tako divnu inicijativu. 
Nemojte moju količinu ironije krivo shvatiti. Drago mi je što Hrvati ne sjede samo na kavama već su odlučili bit dio tog nekog zajedništva kojeg sam spominjala.
Ali, žao mi je što ti isti Hrvati kad su takve inicijative, umjesto da komentiraju zadovoljstvo, zajedništvo i sreću, stavljaju negativne konotacije na cijelu priču. Tako, umjesto da kažu da su Pero i Ante stali, komentirat će one koji nisu stali i stavljat im etikete radi toga. Umjesto da kažu da su oni podržali inicijativu, neki ljudi nisu, ali za to imaju svoje razloge i to je njihova stvar. 

Žao mi je što će ti isti Hrvati na listiću zaokružiti istu stavku i ubacit to u kutiju bez da se zapitaju hoće li im bit dobro.
Žao mi je što ću onda, godinu dana poslije opet slušat o jadnom sustavu i odlasku Hrvata iz naše divneeee zemlje zbog vlasti koju smo mi izabrali. 

A nekad zastanem i pomislim si kako mi ništa od toga nije jasno.

Kako smo se svi tako žustro digli kad se potpisivala Istanbulska konvencija, ko da je ona naš jedini problem. 
Žao mi je što nam je referendum bio okupacija mjesecima, dok su oni tamo gore pljuvali po nama i bilo ih je briga.
Žao mi je što ti topli Hrvati toliko osuđuju. 
Što sjede na terasama kafića i vide malog Marinog u odjelu, s dobro plaćenim poslom i kontaju kako je to malom netko sigurno sredio.
Možda i je, ali zamislite, možda i nije.
Moj jedan prijatelj je dobio genijalan posao nakon dva završena fakulteta, svojim radom i trudom pa su ga u rodnom gradu pitali jedino bitno krucijalno pitanje – ae, mali, pljuni, ko ti je to sredio?

Ide mi na živce što nam svima diže tlak što blagajnice rade praznikom i blagdanima, a punimo blagajne i trgovine, jer eto – napisat ću na društvenim mrežama da zbog gamadi moraju radit, al' ću ić kupovat lisnato za pitu od jabuke taman na Badnjak. I takvih će bit milijun. Pa će se te iste blagajnice svakako naradit, jer što ne iskoristit kad već rade. 

Znate, džabe nama sedam tisuća inicijativa, kad razloge za te inicijative iniciramo sami. 
Džabe nama komentirati kak ništa ne valja kad to nevaljalo često mi sami izabiremo. 

Osobno, divim se ljudima koji su od tog svega pobjegli i odlučili napravit nešto sami za sebe. Neki prisilno, neki svojevoljno.
Jer se sami za sebe bore. Ništa drugo ne preostaje.

(spoiler alert: dolje će bit definicija primitivizma)

Ali mi nije jasno kako se gasterbajter vraća iz Njemačke sa skupim autom, a mater i čača mu žive u kući koja nema vode. 
Žao mi je što će malog Marinog osuđivat, a za Peru Antinog će reć da je uspio jer je kući dovezao novu mečku.

Kod nas vlada toliko siromaštvo, a ljudima je najveći uspjeh kad netko iz Njemačke doveze novu pilu. 

I di je onda tu sreća? Toplina? Vađenje krumpira u šest sati ujutro? Zajedništvo? Mali čovjek? 
Nema ga. Ima ga na ovakvim inicijativama.
I onda se zatvorimo u te automobile, vratimo se kući i komentiramo kako je susjedova mala pala godinu na fakultetu.
Kako se mali Ivan istetovirao i kako je njim zavladala sotona.
Što volimo našu repku kad pobjeđuje, a komentiramo svaki njihov gubitak, jer, ja sam ti igro nogomet za Špičkovinu 88-e. 


Šta vam vrijedi inicijativa kad vas kod kuće čeka abnormalna količina primitivizma i osuđivanja.
Šta vrijedi, kad to neće očistit obraz i prag ispred naše kuće?

Podržavam inicijative, al ne podržavam primitivizam s kojim su one ispraćene. 

Zato jedva čekam utakmicu i zajedništvo.
Zato ću sad na kraju totalno nevezano spomenut da su studenti na Cvjetnom skupili novce za baku koja skuplja boce oko doma.
Spomenut ću ono što volim kod ove naše Hrvatske.
Jer, ima dobrih priča ljudi mojiiiii...... Ima ih i odlučujem na svojim kavama samo o njima pričati.

A ove loše, preostaje mi samo da se borim sama za sebe i za svoje bližnje. I da provodim svoje osobne inicijative.
Jer, ko će, ako neću ja sama? 

Komentari na članak

Vezani članci

Vukovar

Matej Sunara

Vukovar: ljubav prema domovini, a ne politička parada

Na današnji dan svatko od nas bi se trebao zatvoriti malo u sebe i u tišini pronaći nekakav svoj način iskazivanja poštovanja prema palim žrtvama. Ako si vjernik odi na misu i prikaži je za pale žrtve, prekriži se i pomoli, a ako si ateist upali svijeću i skrušeno se pokloni iskazujući zahvalnost. Danas se sve razlike brišu i veličina vukovarske žrtve nas ujedinjuje.

Rad u SAD za studente

Iskustvo sa Work & Travela

Hrvatske studentice u SAD-u: Hrvatska je zemlja otporna na promjene

„U trenutku kad zaradiš dovoljno novaca da proputuješ kontinent – život u Hrvatskoj se čini mnogo lošiji.“

Dan očeva

Na današnji dan

Svi očevi svijeta dobili svoj dan

U Hrvatskoj se Dan očeva slavi 19. ožujka, na Dan svetog Josipa, a najviše zemalja Dan očeva slavi treće nedjelje u lipnju. Postoje velike razlike u datumu obilježavanja ovog dana, pa se tako Dan očeva u zemljama Sjeverne Europe slavi sredinom studenog.

Sveučilište u Splitu

Apel studenata Sveučilišta u Splitu

Studenti u Splitu strepe od povećanja školarina

Studenti Sveučilišta apeliraju predsjednicima studentskih zborova da, po uzoru na predsjednika studentskog zbora Pravnog fakulteta, Paska Tomaša, pošalju zahtjeve studentskim predstavnicima u Senatu.

Igor Štimac

Dan D za Štimčeve trupe

Hrvatska bez Srne i Šimunića traži pobjedu nad Belgijom i nada se čudu Walesa u idućem kolu

Među Štimčevim izabranicima nema kartoniranog kapetana Darija Srne i Šimunića kojeg zbog kazne neće biti ni u idućoj utakmici