No stres, pliz

Dragi čitatelju i draža mi čitateljice. Zdravo! Ovoga puta vas ciljano pozdravljam ovim pokličem i pišem vam vrlo kratko o nečemu što me već duže vrijeme muči, a ne znam kako to staviti na papir, a da ne namučim i vas. Uglavnom, riječ je o danas već poznatom fenomenu kod studenata, a i ostale populacije zapadne hemisfere – stresu. Taj tumor današnjice  zaokuplja me već duže vrijeme jer oko sebe (pa i u sebi) primjećujem toliko mojih bližnjih studenata i prijatelja kojima stres odnosi mladost, a sve nekako nečujno, polako i ko' normalno. Na stres se nažalost danas gleda kao na uobičajen simptom života koji ima svaka veća aktivnost poput studiranja, sportskih natjecanja, profesionalnog rada ili imanja djece. No iako uobičajen, nije nimalo manje fatalan po zdravstveno stanje homo sapiensa. U ovom kratkom tekstu želim ukratko iznijeti nekoliko sasvim prostih misli koje se, čini se, prečesto zaboravljaju.

Studentski život vrlo je jednostavan s jedne, a vrlo kompleksan s druge strane. Jednostavan je u pogledu kompozicije obaveza – pohađaj predavanja, uči, jedi, polaži ispite, idi na burzu, zaposli se i vrati državi što ti je dala. No u svoj toj jednostavnosti čiri vrlo složena psihološka hajdučka utoka nabijena do zuba. Današnji student, a u komentaru me ispravite ako griješim, živi na margini koja dijeli depresiju od straha. Možda bismo taj osjećaj mogli preciznije (no i dalje odokativno) nazvati „tjeskobom“. Zašto je student 2015. tjeskoban? Zato što je njegova budućnost unatoč njegovim naporima neizvjesna. Zato što je mjesta za uspješne malo. Zato što se u njegovo poznato vrijednosno okruženje sabija bujica novih popularnih vrijednosti koje on ne poznaje. Zato što je potreba sve više, a para sve manje.

U posljednjih nekoliko godina primijetih – a ne otkrih toplu vodu – da je student pod stresom jer je polaganje ispita za njega ključ za uspješnu budućnost ekonomskog blagostanja u kojoj je svijet poznat, ugodan i obojen njegovim vrijednostima. Ovo najvjerojatnije nisu svi razlozi studentskog duševnog nemira, no strah od siromaštva, društvene neprihvaćenosti i profesionalnog neuspjeha ili neostvarenja zasigurno su među glavnim uzročnicima stresa koji oduzima svaku boju i mladenački život pretvara u pepeljastu dramu. Poneki od vas koji su dospjeli do ovog dijela teksta smatrat će ovo trivijalnim  jer je to danas tako i svatko se naučio nositi s tim. Ako je ta kritika točna, a sumnjam da jest jer je stres jedan od glavnih uzročnika imunoloških bolesti, neka ove riječi budu samo za nekolicinu vas koji prepoznajete problem i uviđate da je tempo života koji rezultira stresom truplo koje mora preko palube. Moja osobna motivacija za tematiziranje ovog problema je jedna mladost koju poznajem, a od nedavno je uzdrmana psihijatrijskom dijagnozom upravo zbog stresa.

Prirodan stres na prema fatalnom

Volio bih za početak objasniti razliku između dva tipa stresa. Prvu vrstu stresa nazvat ću bio-stres, a drugu psiho-stres. Bio-stres je onaj koji se javlja u jedinke uslijed po život prijetećih situacija i događaja u objektivnim okvirima. Pod tim smatram iznenadni gubitak zaposlenja, saznanje o fatalnoj bolesti, smrt drage osobe, po život opasnu situaciju poput elementarne nepogode, napada zombija, kredita u švicarcima i slično. Uzročnike stresa poput ovih smatram objektivnim uzročnicima jer svi oni pojedinca stavljaju u novu situaciju neovisno o njegovoj volji u kojoj mu je bliska budućnost neizvjesna. Uslijed takvih situacija primjereno je da se čovjek ekstenzivno brine oko vlastitog očuvanja pa se stoga i ekstenzivno sekira (minievolucijsko objašnjenje).

Nasuprot tome, psiho-stres je stres koji se javlja kod pojedinca uslijed relativnih opasnosti i zahtjeva u subjektivnom okviru. To znači da je psiho-stres svaki onaj stres koji je rezultat opterećenosti pojedinca samonametnutim pritiscima i „opasnostima“. Držim da je ova dioba didaktički korisna jer razgraničuje voljno od protuvoljnog bivanja pod stresom. Bio-stres je posljedica pravih opasnosti koje nas ugrožavaju, dok je psiho-stres posljedica imperativa koje si namećemo sami. Možda ste vi o tome razmišljali drugačije i to je u redu, ali ipak ostanite sa mnom do kraja teksta kako bih iznio misli koje zasigurno kuhate i u vlastitoj glavi.

Što onda s bio-stresom? On nam je urođen i možemo reći da nam, u neku ruku, pomaže preživjeti jer naše tijelo stavlja u stanje koje nam indicira da nije sve u redu i da valja nešto učiniti. No psiho-stres je, smatram, fatalan stres koji je u potpunosti nepotreban jer ne pomaže ni na koji način, već, dapače, šteti. A za što?! Za đabe! Držim da su sve gore navedene studentske tjeskobe tek subjektivno stresne i da je samim time njihov rezultat psiho-stres.

Dozvolite mi da u nastavku teksta dosegnem svoj filozofski vrhunac i podsjetim vas na neke stare argumente protiv uzročnika psiho-stresa, a koji se, nažalost, tako često zaboravljaju. Za početak bih htio podsjetiti da svako društvo ima neke kalupe ili vrijednosne pretince u koje svrstava svoje članove. Danas želim spomenuti samo dva kalupa. Jedan je kalup „uspješnosti“, a drugi je kalup - njegov potkalup, a naziva se „društvena prihvaćenost“. Danas biti uspješan (a samim time i biti prihvaćen) podrazumijeva mnogo stvari, i što god da podrazumijeva sada nije toliko bitno jer želim zapravo izraziti da se „biti uspješan“ razlikuje od pojedinca do pojedinca. Koliko god ovo zvučalo jednostavno i banalno – tako i jest. Problem je u tome što se ovo zaboravlja, što mladi često misle da postoje fiksni standardi životne uspješnosti. Koliku plaću treba imati pojedinac? Kako treba izgledati? Kakvog partnera ili partnericu treba imati i koliko njih? Gdje se treba kretati i koliko često?

Razmislite o prioritetima

Činjenica je da svako društvo ima svoje kriterije prema kojima određuje kada se nekome treba diviti. Ja pak želim reći da se svaka takva odredba uređuje kulturološkim i ekonomskim stanjem društva. Jednom kada se to uvidi, lakše je preskočiti barijeru koja sprečava oslobađanje od tih imperativa društva. Dakle, ono što želim reći, dragi čitatelju i čitateljice, jest da kriteriji koje nastojiš zadovoljiti nisu univerzalni, Bogom dani osiguravatelji uspjeha, već samo, manje ili više, društveni konstrukti. Čitajući bilo kojeg psihologa koji radi s mladima, jasno se može iščitati da mnogo adolescenata pukne jer ne uspijevaju biti onakvima kakvima misle da ih društvo želi i treba. Ne kažem da ne postoje kriteriji uspješnog života. Dapače, vjerujem da postoje, samo držim da ih svako za sebe mora, može i treba pronaći. Smatram da za taj proces traženja vlastite sreće, slobodne od svih društvenih normi, svakome treba dnevna doza mentalne higijene. Siguran sam da si i ti čitatelju i čitateljice svjestan ili svjesna svih stvari koje te okružuju, a zagađuju te ili čine tjeskobnim/om. Mentalna higijena je upravo svakodnevno odbacivanje svih stvari i praksa koje se prepoznaju kao beskorisne, napasne i štetne. Jednom kada takva praksa postane rutinska, držim da psiho-stresu neće biti mjesta i da ćete istinski biti svoji.

Ako zbog ispita koji predstoji na fakultetu ne spavate tri tjedna i ne možete jesti jer nemate apetit, onda je vrijeme da razmislite o svojim prioritetima jer možda vas sve to previše košta, a možda i sami sebe previše tlačite. Isto tako, ako padate ispite i zbog toga mrzite to što studirate, ali i učenje i sebe jer ste to upisali, tada je također doba za rebalans ambicija. Ove riječi ste vrlo vjerojatno već čuli barem devedeset puta u crtanim filmovima, no bez obzira na to, podsjetite se još jedan put onoga što je i Hannibal Lecter rekao Clariceu u filmu „Kad jaganjci utihnu“ za vrijeme ispitivanja preko stakla ćelije: - Ljudi žele ono što vide svakoga dana. - Nagradno pitanje pak glasi – trebam li to što vidim svakoga dana?

Kad sam već ovako inspiriran, želim još reći da se ne treba bojati ekonomske nestabilnosti. Strah od siromaštva koji je rezultat visoke stope nezaposlenih je velik uzročnik psiho-stresa kojeg primjećujem kod nas mladih. Ne mogu se praviti da znam kako je siromašnima jer siromašan nisam, i ne mogu se praviti da znam kako će biti u budućnosti jer kristalnu kuglu još čekam s eBaya. No ono što mogu reći jest da za onog tko je spreman zasukati rukave i dati sve od sebe da pronađe svoja polja zelena, nema straha. Štoviše, strah od siromaštva je sada besmislen, a to možemo zahvaliti našoj ljudskoj prirodi koja je ekstremno fleksibilna. To kažem zato što je pojam „siromaštva“ kod nas zapadnjaka, ekvivalentan pojmu bogatstva u zemljama Trećeg svijeta.

Nije baš toliko loše

Filozof Michael Walzer kompozitor je termina „apsolutno siromaštvo“ koji podrazumijeva ne imanje sredstva za zadovoljavanje vlastitih potreba. Naše je društvo tek upoznato s „relativnim siromaštvom“ koje podrazumijeva imanje dovoljno ili više od potrebnog za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. S obzirom na ovo, nadam se da ukazujem kako je naše „loše“ još uvijek „ok“. Nikako ne želim reći da treba prihvatiti ekonomsko slabljenje i pustiti sve da ide nizbrdo dok ne stignemo do apsolutnog siromaštva. Sve što ja želim reći jest to da se ne treba sekirati oko ekonomskog stanja, već da treba biti pozitivan i okrenuti se mukotrpnom radu i trudu i krenuti prema gore jer je to ipak jedino što preostaje.

Kako bih završio ovaj anti-stres tekst želim vam prenijeti rečenicu jedne gospođe koju sam upoznao ovoga ljeta u najvećem rehabilitacijskom mjestu u Hrvatskoj – Krapinskim Toplicama. Dotična gospođa ima sina kojemu je sa 17 godina u školi stalo srce i pritom mu je mozak predugo ostao bez kisika. On je živ i oporavlja se. Od tog nesretnog događaja prošle su četiri godine. On se danas može tek nasmijati. Ostatak tijela još uvijek mu je oduzet. Ta majka koju sam upoznao rekla mi je:

- Kada se ovako nešto dogodi, sve ostale stvari koje su prije bile važne i teške - danas su tek razbibrige. Ako nešto danas ne stignem, nema veze… sutra ću.-

Mislim da ne treba posebno tumačiti ove riječi. Naravno da su naše brige nama velike, no zapamtimo da ima i pravih Briga s velikim B. Vječna hvala gospođi iz Krapinskih Toplica.