Neka nova (de)generacija

Kako vikendom prepoznati ima li djevojka, točnije djevojčica, 15 ili 25 godina? Gotovo nikako. Mrak posebno otežava stvar. Jedne subote sam ušla u kafić samo kupiti cigarete jer mi je to bilo usput. Kupovala sam za više ljudi, nisam imala 18, a tete u Tisku su redovno tražile osobnu. Bila je užasna gužva. Pokušala sam se probiti do šanka. Uočim potencijalno mjesto za stat na pola minute samo da kupim i odem. Sprječava me neka ogromna vitka curka s ravnom kosom do ispod guzice. Zamolim ju da se pomakne za par centimetara na dvije minute i odo ja. Namršti se i kaže mi da joj ne pada na pamet pomaknut se i pita me di sam ja bila kad se zauzimalo mjesto za šankom (ne di sam bila '91.). Ništ, poguram ju malo laktom i ipak stanem za šank. Razjapi usta toliko da vam stvarno padne na pamet scena iz filmova kad dobiješ iznenada tortu u lice. Gleda me s visoka. Doslovno. Imala je neku ultra kratku haljinu i štikle od 20-ak centimetara, što se nikako nije moglo mjeriti s mojim balerinkama u kombinaciji s mojih malo više od metar i pol visine. Učinila mi se poznata. Nasmijem se, sarkastično kažem da je jako ljubazna, zahvalim se na tome i odem. Nakon par dana sam tu curu vidjela negdje u gradu po danu. Jedva ju prepoznah bez kante pudera na sebi i na dnevnom svjetlu. Netko sa strane prokomentira da ima 15 godina.

Subota, Pozitivan koncert u Domu sportova. Quasarr i S.A.R.S. su me oduševili. I Dječaci bi da sam razumjela šta pjevaju u pola pjesama. glazba im je vrhunska i poželjela sam slušat samo glazbu, skakat kao što su oni skakali po pozornici, ali bez pjevanja jer se stvarno pola pjesama uopće nije dobro čulo što se tiče riječi. U ženskom WC-u je već do 23 sata par školjki bilo pošteno zabljuvano do vrha, a i prostor sa strane su iskoristile. Dok čekam red promatram te sve curičke. Onaj raspon godina od 13 do 16, 17  odmah uočiš. Ili se slikaju, ili se maljaju ružem već drugi put u tri minute ili se samo ljuljaju jer im nije dobro. Dvije razgovaraju glasno bez obzira na red od nas dvadesetak iza. Jedna pita zašto se koncert na kojem je sad zove pozitivan koncert, na šta joj druga kaže da je to nešto vezano za HIV. Prva napravi pregadnu facu, a ta reakcija izazove pitanje ove druge: Bi li se ikada družila s osobom koja ima HIV? Razjapljenih usta kao ova s početka odgovara da nema šanse i da ne bi takvu osobu ni dirnula.

Kakav ruž s 15 godina? Otkud ajfoni s 15 godina? Tko im ih je kupio? Mi smo u prvom razredu srednje škole išle u trapericama, majicama bez dekoltea i bez neke pretjerane šminke. Taman smo nekako prije polaska u srednju školu otkrile pudere i maskare pa smo se s tim malo trackale, ali smo još uvijek izgledale kao djeca koja idu u prvi srednje. Prvi mobitel dobila sam u petom ili šestom razredu osnovne škole. Moj Barbie dnevnik je najviše zbog toga trpio jer sam mu se svako malo jadala da bih htjela mobitel, ali ne zato što su ga svi imali, nego zato što je to bila rijetkost. Ne znam s čime bih to danas usporedila jer svi redom imaju mobitele. Čak ni ajfon više nije iznimka jer i za to se ima.

Barbie dnevnik bi me sad podsjetio i na sve tajne, uglavnom mračne, lokacije gdje smo se skupljali i dijelili kutiju cigareta na nas četvero, petero. Sat vremena prije nego se ide kući nitko ne puši, a ona koja je taj dan bila „dežurna“ za dezodorans je špricala sve redom. Do kuće trgaš grančice bora i sto puta ih prebaciš preko ruku da se slučajno kod kuće ne osjeti miris cigarete na koži. Ono kao roditelji su glupi i ne kuže. Najslađe je bilo dok se tako sakrivalo. Danas dok čekaš na semaforu ugušiš se u oblacima dima jer svi puše na ulici, posebice ti mladi degenerici. Roditelji djeci kupuju cigarete. Roditelji puše s djecom. I onda se netko čudi kad klinac napadne majku? Pa kako ne bi kad im se sve dopušta? Na prvo negiranje onoga što dijete zatraži, ne zna kako bi reagirao pa je najlakše ''mlatnit'' mamu. A mama šuti. Zakon. Na sve se gleda kao ono ah, djeca su pa može im se. Pa ne može! Roditelji stvore debila od djeteta. Debile ne stvara društvo. Društvo ih samo otkriva još više i širi taj debilizam.

Do drugog srednje ograničenje za doći kući mi je bilo 23  sata. U trećem razredu se to produži na 12, odnosno 24, izuzev kad sam sa sestričnom koja je starija pa je to izniman slučaj kad ostajemo do 1, 2 i onda nas ona, koja nije pila alkohol cijelu noć ili netko drugi, tko nije pio alkohol cijelu noć, vozi kući. Nakon što sam prestala dobivati ograničenja, znala sam sama procijeniti kad doći kući i rijetko kad je to bilo poslije 3, pola 4. Događalo se i to. Rijetko. Ona curica s početka je s 15 godina viđena u gradu i u 3 sata i u 4, nekad čak i u 5, pola 6 kad sam zatvarala kafić u kojem sam radila preko ljeta pa ih u prolazu vidim kako nabadaju jadne na tih 20 cm i cerekaju se. Tužno. Bilo je toga i prije, ali što dalje, sve gore generacije dolaze. Danas nisi superkul ako ne nosiš, usudila bih se reći, majicu koja ti jedva prekrije dupe, štikle od sto centimetara, ne znaš sve pjesme Sandre Afrike. Ili si pak u onom điru kad nemaš pojma šta bi sa sobom pa slušaš sve pomalo, hodaš u dronjcima, pušiš travu kad god stigneš, spavaš s kim god stigneš, sve slike s crvenim i poluzatvorenim očima odmah objaviš, naravno, na fejs i Instagram, tražiš se u nekim vanzemaljskim stvarima jer to (NEEEEE) znači biti svoj. Žare u jednoj pjesmi pjeva stihove koji savršeno opisuju današnje stanje:                     

            „ovo je novo doba,

 vreme lekova i droga,

 bežanja od samog sebe,

 a pravi život, ko ga jebe“.

Biti dijete je najljepša stvar u životu i zavidim svim onim malim djevojčicama koje vidim u parkiću popodne kako se igraju, prisjećajući se sebe i svoje najbolje prijateljice koja mi je bila sve ono najljepše, najdraže i najmilije što sam htjela imati. Dala bih sve da se mogu sada vratiti u to doba, da mi jedina briga bude razmišljanje o tome zašto mi je lopta pala samo koji milimetar ispred mene, a odgovor sam našla tek par godina kasnije kad sam shvatila da je lopta bila samo malo lakša od mene i nisam imala snage bacit ju ikud dalje. Jedva sam čekala svako jutro da vidim svoju lijepu prijateljicu, da nam vrhunac svađe bude to što deset minuta sjedimo jedna drugoj okrenuta leđima i nakon što prođe deset minuta (dovoljno da zaboraviš zašto si se posvađao) nastavljamo igru kao da se ništa nije dogodilo. Jedva sam čekala svako ljetno popodne da orah napravi dovoljno hlada da nas mama pusti iz kuće kad nije prevruće. Pravile smo juhe s posebnim dodatkom pijeska i lišća. Kakva sreća!

Roditelji, dajte svojoj djeci kanticu da prave unutra juhu, dajte im da slažu puzzle, da skupljaju salvete, žetone, pustite ih da upoznaju djecu koja im nisu slična, pustite ih da se igraju s djetetom čija je mama muslimanka - to nema nikakve veze s pokvarenošću ljudi. Prestanimo svi suditi o ljudima po njihovoj nacionalnosti, po vjeri, po boji kože, po nekom ''defektu'' na/u sebi, po tome što ne nose najskuplju odjeću ili po tome što nisu svaki dan na špici na kavi. Ako izumru temeljne ljudske vrijednosti, što nam ostaje?

Naučimo živjeti s različitostima, ali s onim zdravim različitostima gdje ćemo svakodnevno učiti nešto novo i gdje ćemo sebe činiti boljim ljudima. Naučite biti filantropi. Naučite poštivati sve ljude. Naučite biti samokritični. Naučite poštivati sebe! I naučite djecu da se osobu s HIV-om smije dodirnuti i da je najveća čovjekova nesreća neinformiranost i neznanje o stvarima oko sebe. Djevojkama s Pozitivnog koncerta savjetujem da idući put kad dobiju prezervativ na poklon, isti spreme u džep (umjesto puhanja i igranja s njim tijekom pola koncerta) jer korištenjem njega HIV NEĆETE dobiti. Bilo bi lijepo i kada biste prvo razgovarali s osobom s kojom planirate ulazit u neke veće odnose od ljubakanja i pipkanja. Davanje svog tijela neznancu ili nekome koga znaš površno za 20 će ti godina dati onakvu sliku o tebi kakvu ti sad imaš o ženama koje glume u filmovima za odrasle. Imaš vremena za odrastanje. Ostani dijete, uživaj, budi dijete!