Moderna Hrvatska – mjesto gdje je najjača kazna ona po džepu

Ministrica Žalac nedavno je automobilom udarila djevojčicu, a sporno u cijeloj toj priči jest to što nije produljila vozačku dozvolu, što znači kako je vozačka nevažeća ili, drugim riječima, kao da je sjela u automobil bez položenog ispita. Ispričala se javnosti koja je nestrpljivo čekala što će se dogoditi s njezinom sudbinom. Ništa, hvala Bogu, jer je sve stvari riješio premijer. Osoba koja je nedavno dobila nagradu Steiger, a koja ide u ruke onima koji svojim radom ukazuju na toleranciju, dosljednost, humanost i otvorenost. Ona je platila kaznu, produljit će dozvolu jer se nije sama mogla sjetiti i idemo dalje za iste pare. Ili ipak ne?! Sada ministrica smatra da joj netko podvaljuje i ostavka se samo iščekuje. Hoće li premijer ili neće donijeti konačnu odluku i oprostiti se od nje, mogli bismo uskoro vidjeti. 

Logika je jasna – danom kada je ministrica obećala kako će svoju dužnost vršiti u skladu sa Zakonom i Ustavom obvezala se da neće dozvoliti da bude ikakvih nezakonitih propusta. Dogodio se, nezakonito je upravljala automobilom jer nije produljila vozačku dozvolu, a za to još nije osjetila nikakve posljedice. Možda samo ogorčenost javnosti. 

Svakome se može dogoditi, reakcije su nekih. Aha, može li se onda svakome dogoditi da postane glumac, ministar, novinar, predsjednik Sabora? Pa bez truda i želje, ne bih rekao (ili to kod nas ne prolazi). Onoga dana kada se vozačka dozvola dobila u ruke, nalaže se da se punom pozornošću prati i pazi na sve koji sudjeluju u prometu, pa i na malog skuterčića koji vozi pizzu. U protivnom nemoj sjedati u automobil.

Nedavno je u jednom selu pijana vozačica pokupila pješaka na pješačkoj stazi i pobjegla. Kasnije se uspostavilo kako su ministrica i vozačica povezane – kume su. Vozačica je naravno platila kaznu i nastavila i dalje voziti sa sigurnom vozačkom u džepu. Samo još jedan prekršaj u nizu jer, da bi po Zakonu bio kazneno djelo, pješak bi morao doživjeti teške prometne ozljede, nema veze što je već ovako ozlijeđen I što je umalo izbjegao smrti. 

I mene je udario automobil dok sam prelazio pješački prijelaz. Doktori su rekli kako sam imao sreće što mi se ništa strašno nije dogodilo. Vozač koji kasnije nije ni pitao jesam li preživio i je li sve u redu platio je kaznu i nastavio i dalje vozikati neoprezno ulicama Zagreba i šire. Za razliku od ministrice, imao je važeću dozvolu i nije ju izgubio jer ako nekomu oduzmeš pravo da prijeđe cestu na za to označenom mjestu, samo moraš platiti kaznu i opet si slobodan. Nema veze što se nisi pridržavao članka 38. Zakona o sigurnosti prometa na cestama – kada se osobnim automobilom približavaš obilježenom pješačkom prijelazu, moraš prilagoditi brzinu u slučaju da se netko na njemu nađe. I tako ulazimo stalno u jedan začarani krug prekršaja.

Pitam onda samoga sebe jesmo li sigurni u prometu. Kako vidim, nismo ni u zraku, a ni na vodi. Jesu li novčane kazne jedini izlaz ili bi trebale neke jače, ili stoji ona gdje ćeš jaču, od one po džepu? I do kad ćemo slušati taj ah, čuj, to se svakome može dogoditi, bitno da tebi ništa nije. Oprostite, dragi, ali ja i svi drugi koji su nedužno nastradali kao pješaci, osjetit ćemo posljedice zauvijek. Teško je to nekim umovima objasniti. Još uvijek pokušavam misliti kako oni koji vode našu zemlju trebaju biti uzori svima nama, da težimo nečemu boljem, ali kako? Zvučim previše dramatično, ali dok god puštamo onima u foteljama da se neograničeno neodgovorno ponašaju i pri tome prolaze bez posljedica, bit ćemo u banani.

Vrijeme je za odgovornost.

Dobrodošli u toliko željenu Europu!