Matej Sunara

Mirno spavaj ružo moja

Vinko Coce

 S lošeg poljudskog razglasa početkom ovog milenija zdušno sam učio i pjevao njegove pjesme. Riječi s razglasa nisu bile razumljive, ali to nije bilo ni bitno jer su apsolutno svi znali sve riječi napamet.

Sunčeve zrake koje su ispunile ovo nedjeljno jutro još uvijek nisu dali naznake dolaska hladnijih vremena. Rim živi proljeće. U društvu četvero splitskih prijatelja, koji su mi došli u posjet, lagano se kroz masu ljudi probijam prema Trgu svetog Petra gdje papa predvodi misno slavlje povodom Svjetskog dana obitelji. Mnogo je razloga za sreću: posjet papi, posjete iz Splita, uvjerljiva pobjeda Hajduka sinoć na dobro ispunjenom Poljudu, prvo mjesto nakon 14 kola, itd. Korak po korak idem kroz gomilu zureći u vodič kako bih možda pronašao štogod zanimljivo za ispričati dragim gostima ili kako bih pak došao na ideju za iduću kolumnu.

Tema je nađena, ali ne u vodiču već sam gledajući u vodič slučajno primijetio smiješnu obuću koju Talijani nose. Pomislih - „Odlično! Imam priču! Huhu! Jedva čekam!“

Iz promišljanja me prekinuo zvuk mobitela. Poruka na WhatsAppu: „Umra je Coce!“

Kraj priče. Zatvaram vodič. Trenutačno mijenjam temu kolumne jer je to najmanje što mogu napraviti za takvu veličinu od čovjeka. Šok i nevjerica. Otvaram Facebook da provjerim je li to istina. Sve mi je bilo jasno kad sam vidio poplavu njegovih pjesama, fotografija i statusa s tužnim smajlićima koji su trenutno prešli i na moje lice. Ipak je istina. Dižem pogled prema nebu, progutam knedlu i promislim u sebi:  „Bože, hvala ti što si nam ga dao, ali zašto ga pozivaš tako rano?“

Shvatio sam da me napustio prijatelj kojeg nisam poznavao, ali je uvijek bio tu. Otišao je prijatelj koji me svojim pjesmama naučio kako voljeti svoje, a poštovati tuđe. Otišao je prijatelj malog čovjeka, svima blizak i drag.

Uvik kad si tužan i kad nemaš kamo poći, popij nešto pa dođi do Poljuda, prva je pjesma  koju sam pjevušio kao dijete i siguran sam da nisam jedini takav u Dalmaciji. Cocu su voljeli svi, i stari i mladi jer nas je sve osvojio svojm jednostavnošću i iskrenom ljubavi prema onom što mu pripada, prema Dalmaciji, moru, obitelji i Hajduku. Pojam estradne bahatosti nije poznavao. Prvom je tenoru Dalmacije poniznost bila mnogo bliža. Često u sjeni, nepravedno zapostavljen nije patio za velikom inozemnom karijerom, hvalospjevima medijskih kuća, turnejama i punjenjem svjetskih dvorana. Božji dar glasa usmjerio je uveseljavanju malog čovjeka, ribara i težaka te jednom malom klubu koji je uz veliku pomoć njegovu glasa okupirao i užario srca mnogih ljudi u Dalmaciji i samim time postao najopjevaniji klub u svijetu, klub koji je prešao u nešto više od običnog kluba.

Vinko Coce je uspio, ispunio je svoj životni zadatak. U 59 godina svog života zadužio je cijelu Dalmciju i njena buduća pokoljenja. Taj osmijeh, kad bi izašao pjevati s bijelim šalom oko vrata pred punim Poljudom, njegove raširene ruke i suza u oku kad je na punoj rivi pjevao za stogodišnjicu Hajduka, zauvijek će ostati u mome sjećanju, a ta ću sjećanja s radošću prenijeti svojim sinovima kad ih prvi put za ruku budem vodio na utakmicu Hajduka.

S lošeg poljudskog razglasa početkom ovog milenija zdušno sam učio i pjevao njegove pjesme. Riječi s razglasa nisu bile razumljive, ali to nije bilo ni bitno jer su apsolutno svi znali sve riječi napamet. Dovoljna su tri takta pa da cijeli stadion upadne u delirij, da se zatresu tribine i da hajdučko srce kao jedno zapjeva Ako te ko pita i na kraju svita... Eto zašto na Poljudu još uvijek razglas ne funkcionira najbolje. Dok je Cocinih pjesama to jednostavno nije potrebno.  

Apsolutno nepravedno bi bilo povezivati ga samo s Hajdukom. Pet godina sam van kuće, ali nikad nije bilo dileme koju pjesmu poslušati prije povratka kući. Dom na Savi sam zamijenio stanom u rimskom kvartu Municipio, ali tradicija je ostala ista. Kapetane tribali bi doma više bi se puta ponavljala prije polaska. Nije daleko bila ni Dalmacijo, more, ja i ti. Jednostavno su pogođene za takve situacije.

Coce je u Dalmaciji pjesmom gradio svoj ovozemaljski raj. Ispod zida Kamerlenga pronalazio je svoj mir, kada sunce u postelju ode, sluša bi more dok valja žale i iz njega crpio inspiraciju.

Cile dane mislio je na nju i dok spava vidio je u snu. I sada živi taj san. Pronašao je svoju Dalmaciju negdje visoko gore u nebesima gdje inspiraciju crpi s rajskih obala. Više ne zavidi luni s neba što je lipo gleda jer se i sam divi njoj s visina. Siguran sam da se s nama raduje ovom teško stečenom prvom mjestu. Ne sumnjam tko će uskoro postati prvi tenor zbora anđela.

Čitam naslov „Tisuće se došle oprostiti od Vinka Coce“. Nemam hrabrosti upaliti stream nekog našeg lokalnog radija jer sam siguran da je prepun njegovih pjesama. Coce me ne bi htio vidjeti da puštam suzu na neku njegovu pjesmu jer jednostavo na to nije naviknuo. I zato pusti suzu Dalmacijo moja, ali poskrivečki da nam se Coce ne bi ljutio.

Na vječno prebivalište je ispraćen baš na rođendan Torcide, slučajno ili ne manje je bitno, ali njihova ljubav je bila predana i obostrana. Kralj i dobri duh Torcide, Trogira i Dalmacije i više nego dostojno je odradio svoju zadaću i sada zasluženo:

Mirno spavaj ružo moja, mirno spavaj Coce moj!

 

Komentari na članak

Vezani članci

Panorama 2

Advent u Splitu

Blagdani na Rivi uz kuhano vino i raznovrsnu glazbu

Slijedi nam više od 40 dana ugodnog i vedrog blagdanskog raspoloženja. Novo izdanje Adventa u Splitu i ove godine nudi raznovrsne glazbene, gastronomske i kulturne doživljaje privlačne svim generacijama.

Čovek bez sluha - 20. rođendan

Proslava 20. rođendana

Čovek bez sluha u Vintage Industrial Baru

Čovek bez sluha svoj 20. rođendan dolaze proslaviti 20. ožujka u zagrebački Vintage Industrial Bar.

Pulska arena 2

Arena u Puli

Caribou i Darkside na otvorenju Dimensions festivala

U srijedu, 27. kolovoza, velikim koncertom u pulskoj Areni bit će otvoren treći Dimensions festival - europski epicentar najsvježije elektronske glazbe.

Šank

Intervju s Dinkom Deumićem iz grupe Šank?!

„Čeka nas oko dva sata žestoke svirke, pozitivne energije i Šanka?!”

Uoči koncerta grupe Šank?! u Tvornici kulture, Dinko Deumić otkrio nam je kako se njihov zvuk mijenjao od prvog do zadnjeg albuma, zašto ga redar nije pustio na bis bez bakšiša te na čemu trenutno rade.

EKV

Intervju s Aleksandrom Žikićem

„Milan je u svemu što je radio bio u kontinuitetu, uvijek drugačiji i sve bolji i bolji“

Peto izdanje knjige „Mjesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću“ zaživjelo je i u Hrvatskoj te nas je nostalgično podsjetilo na tonove popularnog benda Ekatarina Velika. O Mladenoviću smo razgovarali s autorom knjige Aleksandrom Žikićem.