Marokanski izvještaji
Što napraviti nakon otkazanog leta usred Italije? Otići na Maltu, možda na Tenerife ili se držati prvotnog plana pa kud puklo da puklo?
Što napraviti nakon otkazanog leta usred Italije? Otići na Maltu, možda na Tenerife ili se držati prvotnog plana pa kud puklo da puklo?
U Maroku je jebeno, malo zahladilo, hranim se kebabom u indijskoj prćiji zvanoj fast food, pada kiša, sve je u adventskom duhu i malo podsjeća na Italiju. Ups... Pa to i jest Italija. Nakon otkazanog leta, peterosatnog čekanja u redu i borbe za prava putnika, usputnog lokanja sa susjedima Slovencima, preskakanja preko dječjih kolica, svađanja s nadrkanim talijanskim babama, čitanja Pauline poezije, platiše nam blejanje po Italiji, let do Pariza i konačno do Maroka (ako bude sreće i zdravlja, dobrog vremena i manje pobuna lokalaca). Ma sve je super! Ne brini, tata, donijet ću ti devine dlake i pijeska iz pustinje jer za ostalo nemam kinte. Pusabok!
P. S. Golca još nismo izgubili!
Marrakech
Hostel je već druga priča. Na ulazu se nalazi skuter koji hoćeš-nećeš moraš ili preletjeti na metli ili zajahati i glumiti kaskadera. S obzirom na to da smo došli u pola 1 u noći, mogla sam i ostati spavati na njemu. Soba? To je oaza spoja mirisa znoja, vlage, smrdljivih nogu s aromom prdeža lika kojemu je slučajno dupe kod mog kreveta. Mogla bi ovo biti duga noć... Kupaonica je vani, noćna temperatura nije baš ugodna, što znači da nam higijena očigledno neće biti prioritet.
Donosim vam i dobre vijesti. Za doručak služe maslac, jaja, palačinke, hašiš i sve navedeno je domaće kvalitete. Također smo u hostelu našli lika iz Zagreba koji se nije mogao načuditi našemu čuđenju. Nije mu baš bilo jasno zašto smo toliko uznemireni, navikao čovjek. Na bazaru me baba Fatima prisilno iskanirala i maltretirala narednih par dana našeg boravka. Žena za svoje, kako ona to zove, umjetničko djelo traži 60 eura, što je valjda 60 kg kane. Uvalila sam joj kune i, nakon što su je u banci vratili s tim istim kunama, nije me prestala smarati. Zaključak je da budete oprezni i pazite se agresivnih baba koje prisilno grabe vašu ruku. Ako izuzmemo babe koje vrebaju iz zasjede, bazar je najbolji dio Marrakecha. Super stvari na jednom mjestu, pogotovo ako ste u hipi điru. Mala napomena: nije toliko jeftino koliko svi misle. Za one koji su se pitali gdje su turističke atrakcije, sorkač, ne pišem o tome.
Već je drugi dan u Marrakechu, a ja i dalje bježim od lude Fatime, zbog koje ću, ako ovako nastavi, završiti u zatvoru (just sayin'!). Možda bi i to valjalo dodati na moj bucket list budalaština. Jedna od stvari koju volim kod Maroka su uberkul rooftop restorani u kojima služe prekrasnu hranu i kao specijalan dodatak dobijete leglo mačaka, no kada si sit, sve toleriraš.
Ourzazate i Ait Ben Haddou
Nakon niza serija prežderavanja krenuli smo za Ourzazate. Busevi su im udobni, jeftini i stižu sat vremena ranije, u prijevodu, dušu sam skoro ostavila na Atlasu (planinski masiv, za one koji ne znaju). Nisam točno sigurna koja je svrha taksista u Ourzazateu. Em ne znaju engleski, em nemaju blage veze gdje se što nalazi, tako da smo do hostela morali pješačiti i moliti višu silu za bonus život. Što reći o Ourzazateu? Ništa, nemojte dolaziti osim ako vam nije na pola puta do pustinje, imaju jeftinu hranu i to je sve.
Uspjeli smo s vlasnikom hostela srediti turu do Ait Ben Haddoua. Trenutno u ovom naselju živi pet obitelji (28 ljudi), a zanimljivo je to da se ovdje snimao niz popularnih filmova i serija, uključujući i Game of Thrones. Uspjeli smo uhvatiti lokalca koji nas je nesebično odveo u svoju kuću i pokazao nam svoju prodavaonicu. Moram priznati da mi je ovo najsimpatičniji Marokanac. Navodno 50% zarade od njegove prodaje ide udruzi koja se bori za prava žena. S obzirom na to da sam ovih dana hodočastila po bazarima, slobodno mogu reći da su stvari koje ovaj čovjek nudi potpuno različite od ostalih bazara. Stoga ako želite u kvalitetan šoping i po kvalitetne fotke, slobodno navratite ovamo (imaju čak i Wi-Fi).
Merzouga
U Merzougi nas je dočekao vlasnik hostela. Ne znam zašto, ali ovdje je vlasnicima hostela običaj dočekivati svoje goste na autobusnoj postaji. Ovaj vlasnik je tipičan primjer smarača koji će te maltretirati do te mjere da ćeš jednostavno uzeti sve što ti čovjek ponudi. Nažalost, našao je krivu ekipu, klošarima studentskog džeparca ne može ništa... Hue, hue! Hmm... Kako da vam opišem tog čovjeka? Visok, crn, zgodan, malo „mafiozo” stil, nabacio crni turban i svaka mu rečenica počinje i završava na welcome u kombinaciji s čudnovatim uzdisajima (nešto poput wassup iz Mrak filma). Dobra stvar: ima toplu vodu! Loša stvar: strah me probuditi se i čuti welcomeeeah. Dobra stvar: ima dobru hranu! Loša stvar: i dalje nas maltretira i vjerojatno ćemo se ujutro dati u bijeg. Dobra stvar: sobe su prekrasne. Eto, ako ste puni tolerancije, uz par boca alkohola prespavajte kod njega.
Kao što sam i rekla, ujutro smo se dobro najeli i pobjegli glavom bez obzira uz rizik da ćemo cijeli dan klošariti s ruksacima (isplatilo se radi mentalnog zdravlja). U selu smo se udomaćili, više nas nitko nije doživljavao, počeli su nas pozdravljati, a Mustafi, čuvaru deva, održali smo tečaj engleskog for free.
Vrhunac dana, kao i ovog putovanja, definitivno je đir po pustinji na devama i kampiranje. Vožnja na devama je bila khm... Simpatična. Srećom sam obavila nuždu prije tog, recimo, neudobnog iskustva. Goci je dobio staru, nadrkanu devu koja je očito iz revolta prdila cijelo vrijeme, nooo... Mošnje su mu preživjele. Dobra stvar kod kampova je što te nitko ne smara jer si usred ničega, nema buke, bazara, dosadnih ljudi, samo kul ekipa koja voli popiti i zapaliti. Mir i ljubav na jednom mjestu.
Jesam ja ono rekla da nema smarača? Ups... Sjebah se. Ujutro nas je uspjela zaskočiti Fatima broj 2. Ne znam kako je došla do kampa, ali dogegljala se do nas i uspjela pokvariti naše zen stanje u želji da nam proda vodu. Teško joj je objasniti da imamo vodu, a i da želimo mir pa makar krepali od žeđi. Srećom je pustinja ogromna, pa se u najgorem slučaju možeš zakopati u onaj pijesak i čekati sudnji dan.
Chefchaouene
Nakon tuluma u pustinji, još malo zujanja po jednom te istom selu, cjelonoćne vožnje i izvođenja raznoraznih akrobacija u busu, došli smo u Fes. Gle čuda, nema karata za Chefchaouen. Skupili smo par random Azijaca, našli taksistu koji bazdi po alkoholu i avantura može početi. Tko preživi pričat će!
Chef je onaj plavi grad koji iskače na svim slikama kada guglate Maroko. Osim što je plav, ima i plantaže hašiša. Ovo vam je najbolje mjesto za chill u kojem biste najrađe ostali cijelo vrijeme. Da je sve chill, dokazuje i činjenica da smo dobili kajgana jaja, koja bi normalan čovjek spravio u 15 minuta, za 2 sata. Ma tko im može zamjeriti kad su slatki. Ovom gradu jedino fali more i bio bi grad iz snova!
