Denis Mahmutović

Hrvatski „The Voice” je klaonica mladih glazbenika

Žakov osmijeh

Zašto bi Houdek sažvakao i ispljunuo mladog Dylana? Sav taj sajam taštine podređen je nama, gledateljima, koji se u svojim udobnim naslonjačima naslađujemo nad kandidatima koji služe samo za praznoglavu zabavu u udarnom terminu.

Zamislite da se Bob Dylan prijavio na Voice; da je 2015. godina i mladi, prištavi i osjetljivi Bob se, s rasklimanom akustičnom gitarom i raskupusanom bilježnicom punom osviještenih, hipijevskih stihova zaputio u Zagreb, u studio „najvećeg glazbenog showa u Hrvatskoj”.

Zamislite ga kako se nervozno meškolji dok mu ambiciozna mater namiguje iz bekstejdža, a otac se nestrpljivo ogledava okolo, čekajući kad će više i ta pizdarija završiti da se mali može vratiti kući i uhvatiti se knjige. Zamislite ga kako se uplašeno penje na pozornicu, nimalo ohrabren blistavim osmijehom moderno odjevenog voditelja. Zamislite kako pokušava razbiti tremu šapćući sebi u bradu kako je ovo ipak izvanredna prilika, jedna od onih rijetkih u životu i kako se, ako mu ovo prođe, više neće morati potucati po garažama i sumnjivim klubovima, i kako će se napokon riješiti onih jebivjetara iz benda koji se glazbom bave samo kako bi povalili nešto. Zamislite ga kako, netremice gledajući u one fotelje iza kojih sjede ljudi koji će mu možda preokrenuti život naglavačke, počinje drhtavo prebirati žice i pjevati autorsku pjesmu.

Zamislite kako Bob Dylan pjeva Blowin' in the wind i kako ga, sve se mršteći, ocjenjuje Tony Cetinski.

Mladi Bob zasigurno ne bi prošao audiciju „najvećeg glazbenog showa u Hrvatskoj”. Njegov nazalni glasić i nježna poezija ne bi osupnuli doajene hrvatske glazbe. Celebrity žiri bi se pokroviteljski otresao na njega. Indira bi samouvjereno ustvrdila kako on jednostavno nema ono nešto, onaj famozni x faktor. Glazbeni gigant Ivan Dečak razočarano bi potvrdio ono što je i kolegi Jacquesu na pameti; Bob Dylan jednostavno nije materijal za zvijezdu. Sućutno bi ga otpravili shrvanoj majci u zagrljaj, ohrabrujući ga floskulama kako je ipak još premlad i kako bi možda bilo najbolje da iskuša sreću sljedeće godine Tony, šaljiv kao uvijek, vjerojatno bi dobacio neku pošalicu u stilu: „Izgleda da je mladi Bob sam sebe otpuhao u vjetru, hehe”, na što bi se publika pred malim ekranima zadovoljno pljesnula rukom po butini i grohotom nasmijala. Mladi Bob bi u sjećanju ostao samo kao onaj klinjo koji je slučajno zalutao na spektakl ovolikih razmjera i morao bi trpjeti podjebavanja prijatelja koji bi mu stalno pod nos gurali YouTube isječak njegove sramote.

The Voice, bez obzira na to koliko ga pompozno najavljivali, nije ništa novo u Hrvatskoj. Bez obzira na to koliko marketinških stručnjaka zaposlili, bez obzira na to koliko svjetlosnih i zvučnih efekata utukli u produkciju i bez obzira na to koliko kul nekome izgledalo ono dramatično okretanje fotelja, već smo sve vidjeli i čuli.

Svaki ambiciozno otkupljen projekt, od Supernove, Idola do aktualnog Voicea, ponudio je jednaku razinu tragikomične žalosti emitirane u udarnom terminu. Iritantno nesposobni članovi žirija jednako, kao i sve godine dosad, arogantno recikliraju prokušanu formulu originalnih tvoraca, stvarajući nove generacije golobradih glazbenika osuđenih na propast.

Upravo je ljigava samodopadnost upitnih glazbenih autoriteta koji su sebi uzeli za pravo odlučivati tko je, od ogromne mase talentiranih mladića i djevojaka, zaslužan postati nova zvijezda na hrvatskom estradnom nebu. Cijela vojska potencijalnih osvježenja silovane scene tako se uplakano odvukla kući jer nisu uspjeli zadovoljiti stroge kriterije ovih bahatih klipana. Kriterije koji su svakog pobjednika ovih parada kiča povukli u neminovni zaborav. Primijetili ste možda kako su svi ovi klinci, nakon pet minuta slave, ostali samo posrani trag na toaletnom papiru „najvećih glazbenih showova Hrvatske”. Jedina iznimka je Natali Dizdar koja je, Bog je blagoslovio, uspjela upravo zato što je potpuno odjebala njihov famozni koncept instant zvjezdice.

Neodgovorni zabavljači koje je tko zna tko postavio u poziciju moći odrješito odlučuju o sudbinama mladih talenata željnih prekonoćnog uzleta, zaboravljavajući onih nekoliko mukotrpnih stepenica u građenju karijere.

Kao u ovoj zajebanciji s mladim Dylanom, originalni i potencijalno veliki budući glazbenici se ili otpravljaju kući da „još malo porade na scenskom nastupu” ili se regrutiraju u redove budućih zaboravljenih zvijezda. Kao na montažnoj traci, modeliraju ih po svom upitnom ukusu, konfekcijski eliminirajući sve ono što ih čini zanimljivim i vrijednim pažnje. Izlijevaju zlatnu telad svojoj bezgraničnoj taštini dok se mi pred malim ekranima zadovoljno smijuljimo njihovim gafovima. Mlade pjevačice i pjevači, nesvjesni činjenice da uspjeh, bar u Hrvatskoj, ne dolazi preko noći i da moraju proći sve faze uspona, od buntovnog urlanja naivnih istina u mikrofon po iznajmljenim garažama, do natezanja s vlasnicima birtija za gaže i lomljenja oko vlastitog materijala, neumorno plešu po diktatu velikih produkcijskih kuća i njihovih žiri siledžija.

Ako znamo da će glazbeni velikani u foteljama, bez obzira na to koliko pravih talenata otpravili kući, očigledno upropastiti i onu nekolicinu koje milostivo propuste kroz svoje stručne ruke, u čemu je uopće smisao ovog cirkusa?

Poanta je u nama.

Sav taj sajam taštine podređen je nama, gledateljima, koji se u svojim udobnim naslonjačima naslađujemo nad kandidatima koji služe samo za praznoglavu zabavu u udarnom terminu. Svake subote nam serviraju svježe meso na pladnjeve malih ekrana koje samo čeka da se raskomada, liši nepodobnih dijelova, prepakira u šareni, lako uočljivi omot i plasira na tržište na kojem se ionako neće dugo održati jer je meso, jebiga, lako kvarljivo.

Komentari na članak

Vezani članci

Malady Lane

Intervju s bendom Malady Lane

''CD je davno počeo gubiti svoju vrijednost, ako je nije već i izgubio.''

Malady Lane alternativni je grunge rock bend koji u srijedu, 16. prosinca predstavlja novoga bubnjara u Vintage Industrial Baru, zato je vrijeme da ih bolje upoznate.

Silente naslovnica

Drugi album mlade dubrovačke grupe Silente

Recenzija albuma „Neće rijeka zrakom teći”

„Neće rijeka zrakom teći” drugi je album mladog dubrovačkog sastava Silente. Očekivanja oko ovog albuma su velika nakon uspješnog i hvaljenog „Lovca na čudesa”. Pročitajte u nastavku jesu li ih uspjeli opravdati.

Marčelo - Vintage Industrial Bar

Promocija novog albuma „Napet Šou”

Marčelo promovira novi album u Vintageu

23. travnja Marčelo prvi put stiže u Vintage Industrial Bar promovirati svoj aktualni album „Napet Šou", a kao predgrupa nastupat će zagrebački Fetbojsi.

glazba

Dobre vibracije

11 domaćih pjesama za podizanje raspoloženja tijekom ispita

Izdvojili smo vam neke od najinspirativnijih hrvatskih pjesama čiji vam stihovi uvijek mogu popraviti dan.

Aretha Franklin

Na današnji dan

Aretha Franklin – prva žena primljena u Rock and Roll Hall of Fame

Na današnji dan 1987. godine u Rock and Roll Hall of Fame primljena je Aretha Franklin kao prva ženska izvođačica.