Hrvati po nacionalnosti; mediokriteti po subnacionalnosti

Dragi moji preporođeni, probuđeni, oživljeni čitatelji – sretna vam Nova godina!

U narodu poznatiji kao atributi vezani uz ponovno rođenje. Ne znam za vas, ali stvarate pritisak nama normalnima koji se osjećamo samo pijano.

I usputni pozdrav svim žiteljima ovih prostora, eto – čestitka je upućena, a društveni standard je zadovoljen. 

Sad kad smo utvrdili da neću gorjeti na lomači, možemo krenuti s kolumnom.

Oduvijek sam imala dozu poštovanja prema ljudima kojima je dovoljno promijeniti stranicu na kalendaru kako bi koračali životom u drugim cipelama. Nerabljenima, uglancanima. Naizgled očišćenima i otpuštenima od grijeha. Nametalo mi se pitanje jesu li moje cipelice lutalice propustile nešto? S godinama sam shvatila kako je s njima sve u redu, a da je sam pojam Nove godine prikriven sinonim za paradu i prisilnu zabavu spuštenog standarda. Odlazak frizeru, vizažistu, po mjeri krojene toalete dostojne holivudskog glamura, a sve kako bi se zadivila šira masa. Kako bi pravovremeno mogao okačiti fotografiju na društvene mreže i poželjeti svima sve najbolje. Trebale su mi dvadeset i tri godine da shvatim kako ne želim usiljeno slati lančane novogodišnje čestitke. Tako se ne održavaju kontakti, a još manje prijateljstva. Trebale su mi dvadeset i tri godine da shvatim kako ne želim provesti novogodišnju noć s pedesetero neznanaca u istoj prostoriji. Tako ne upoznaješ nove ljude i širiš horizonte, tako ti piše na licu da si jadan i bijedan jer se skupila vas hrpetina da otplatite najam za iznajmljen prostor, a do kraja večeri ćeš završiti s onim frajerom koji je popio dovoljno gina da ne nanjuši tvoj očaj. Očaj koji se zove „jedeš-paštetu-za-doručak-jer-otplaćuješ-prije-spomenutu-haljinu“.

Ponedjeljkom ujutro, dan nakon „ponovnog rođenja naroda“, na glavnom gradskom trgu pronalazim doslovno sve pa čak i natruhe ljudskosti. Miriše na promjenu. Fiktivnu promjenu. Miriše na obećanja. Privremena obećanja. Utorkom se već lagano širi miris izlika. Izlike koje ljudi koriste kako bi objasnili zašto su nesretni. No ne uviđaju da su ti izgovori tako sitni da se ne mogu sakriti iza njih. Hrvati po nacionalnosti, mediokriteti po subnacionalnosti. Legenda veli kako se po ulasku u Novu godinu obavezno treba posavjetovati s astrologom. Do životne prekretnice će doći pod utjecajem mlađaka na dva stupnja Raka i započet će novi lunarni ciklus, a Mars je ušao u Djevicu te donosi neobično plodno razdoblje. Dodatan recept za uspjeh je slijepo držanje gornjih uputa. Mozak isključi, naivnost uključi.

Posebnu vrstu radosti gajim prema novogodišnjim čestitkama. Još jedna godina prođe, a Nova upravo dođe. Sve loše neka Vam prođe, a svako dobro neka Vam dođe i ostali tekstovi koji mi zatrpavaju memoriju mobitela. Znaš li uopće što sam ostvarila u prethodnoj godini? Znaš li koji su mi ciljevi u narednoj 2018.? Znaš li uopće koje mi je srednje ime? Najdraža pjesma? Boja? Ime kućnog ljubimca? Paradoksalno tome, želiš da mi sve loše prođe, a dobro dođe. Možeš li precizirati barem jednu stvar? Možeš li pokušati spustiti razinu apstrakcije dotične čestitke, barem malo, tek toliko da djeluje da si izdvojio tri minute vremena? Stvaram si u glavi brojne potencijalne scenarije. Kako pristojno odgovoriti na takvu čestitku? Je li emotikon na kraju rečenice previše susretljiv? Je li obična zahvala koja sadržava točku na kraju suviše hladna i distancirana? Koji odgovor je zlatna sredina, a da nije odi u 3 pikse marmelade i poštedi me ovog sljedeće godine?

Ljude dijelim u dvije kategorije. Prijatelje i poznanike. Definiciju prijateljstva čine ispijene boce lošeg vina koje ponosno skupljaš na balkonu tokom cijele godine Krađa cvijeća s tuđih prozora jednog bezazlenog utorka. Silovanje s hitovima Ivice Pepelka samo da prijatelju prokrvare uši pa da mu se možeš još više rugati. Besramno prijavljivanje na Shopping kraljicu bez znanja prijatelja. Ispijanje trosatnih kava i zajedničko ruganje cijelom svijetu. Odlazak u noć, povratak sa xy masnica nepoznatog podrijetla. To su ljudi kojima ne čestitaš Novu godinu. Ti ljudi znaju koliko ti znače i bez jedne konvencionalne rečenice. Drugu kategoriju čine poznanici. Ispijate kavu na mjesečnoj razini, možda polugodišnjoj. Iskazujete iznimnu srdačnost i međusobnu naklonjenost. No znaju li ti ljudi išta više o tebi nego im dozvoliš? Sjetiš li ih se koji puta osim kada treba (ili se očekuje od tebe) da im uputiš čestitku? Upravo toj kategoriji šalješ usiljene, lančane, nimalo originalne čestitke. Jer tako treba.

Dan gađanja jastucima, Dan za spas slonova, Dan sjećanja na izgubljene čarape. Toliko divnih realnih pojava u realnom vremenu. Toliko divnih dana, a da nije Božić, Uskrs i Nova godina. Voli i poštuj osobe koje ti upute čestitku za rođendan, položen ispit, junački odlazak zubaru, krvavo zarađenu diplomu, naučen novi strani jezik, usavršen tečaj šivanja. To su ljudi koji se sjete tebe i ostatak godine They're the real keepers.

Sve je ostalo vulgarna, šaljiva predstava jeftine produkcije.