Thomas Bauer

Eho propalog komunizma

Okupacija u 26 slika

Najveće zasluge za rast utjecaja crkve nema sama crkva ili politika već empirijsko iskustvo ljudi s komunističkom ideologijom. Nakon što im se 45 godina prodavala priča o nazadnom klerofašizmu i naprednom drugu Kardelju te dobrom i pravednom drugu Titu, nije niti čudo da se narod okrenuo vjeri.

 Nikako da stane ta referendumanija. Kliknem na prvi portal u bukmarksima, a tamo Srećko Horvat preko Guardiana vrišti da je Hrvatska simbol trulog srca Europe. Kliknem na drugi, kad ono Ivo Brešan reži kako je narod neuk i primitivan. Nešto je pisao i Kapović, ali to mi se nije dalo čitat. Onda si odvrtim film i skužim da su sve to teški ljevičari i marksisti koji se inače klanjaju porobljenoj proleterskoj masi izrabljivanoj od pohlepnih kapitalista.

Čekaj malo. Znači u trenutku kada Mirko, kovinotokar iz Siska na referendumu zaokružuje „Za“, on je utjelovljenje krvožednog fašističkog Belzebuba. Kada pak nehajno čekićem lupa po nakovnju, on naglo postaje Stakhanov - pripadnik progresivne klase koja će preporoditi svijet.

Blah. Nisu marksisti tužni zbog opće neukosti, tužni su zato što naivnom narodu nisu podvalili vlastitu populističku udicu. Prava je istina da je alternativa ovom desnom referendumu mogao biti lijevi, za čime su mnogi žalili, a koji bi zabio zadnji čavao u lijes hrvatske gospodarske konkurentnosti iracionalnom odlukom o očuvanju prevelikih radničkih prava ili nekom sličnom socijalističkom kretenarijom zbog koje danas u Hrvatsku ulagat može samo potpuni luđak. Bio bi to kraj svih naših ekonomskih perspektiva. Game over. A tek tada bi šansu dobio pravi fašizam. 

Interes za tko-se-s-kim-jebe pitanja nije plod fašizacije Hrvatske, već činjenice da je narod umoran od velikih političkih ideja. Pobogu, zadnje dvije koje je plebs trebao popušit bile su komunizam što se ugušio u vlastitoj truleži i neovisna Hrvatska koja je metastazirala u birokratskog Godzillu što do iznemoglosti siluje običnog čovjeka, a nomenklaturi omogućava preparirane polarne medvjede, Bentleye i privatne helikoptere. Pritom sve to nije plod zdravog kapitalizma, slobodnog tržišta ili neoliberalizma o čem marksisti često laprdaju, već je riječ o nakaradnom amalgamu kleptoetatizma s natruhama mussolinijevskog korporatizma gdje politika određuje tko može, a tko ne može bit bogat i moćan. 

Javna je tajna da je Markićka planiranje ovog referenduma započela tek nakon istraživanja javnog mnijenja koje joj je došapnulo da će najbolje proć upravo ovo pitanje lažne brige za svetost braka, navodno ugroženog od pomahnitalih pederčina. Međutim, sasvim je jasno da nije riječ ni o kakvoj epidemiji fašizma nego o prizemnoj malograđanštini puka koji će Markićku tolerirat samo do trenutka kada ova pokuša zavirit i u njihovu postelju. Sapunjare, Krv nije voda i lifestyle emisije dodatno pothranjuju fukarinu znatiželju za tko-se-s-kim-jebe pitanja, makar to i nije neki problem. Niti na Zapadu se masa ne drogira Tolstojem

Priča se o rezultatima referenduma kao o posljedici masovne neobrazovanosti i primitivizma, a nitko ne govori o genezi sveopće tuposti. Kao jedan od uzroka navodi se rastući utjecaj crkve i religije, s čime se donekle mogu složit. Dovoljno je otić na školsku priredbu u državni osnovnjak i skužit da je danas Bog ono što je mojoj generaciji bio Tito. Sustav nasilnog brainwashinga ostao je isti. Potplaćeni i umorni prosvjetari djeci prodaju kolektivističko sranje i u njima ubijaju svaki atom kreativnosti, umjesto da ih od malih nogu pripremaju da s vlastitim stavom, znanjem i pogledima budu konkurentni na tržištu rada. Božanstvo se promijenilo, ali ne i način klanjanja. Posljednje 23 godine samo su nastavak prosvjetne noćne more koja traje li ga traje, iako je ovo danas mila majka za ono što smo prolazili mi.

Kada Oliver Frljić kaže da je nastava vjeronauka rasadnik netolerancije, izvrtim si vlastito školovanje 80-ih i beskrajno ispiranje mozga pričama o patnji, mučenjima i smrti, iako je od rata tada prošlo preko četrdeset godina U petom osnovne su nas, skroz sukladno uzrastu i preporukama vodećih svjetskih pedagoga, vodili da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše ljude ubijaju maljevima, ženama nožem režu dojke i kopaju oči. Nadasve idealno za razvoj tolerantnih umova. Nije niti čudo da je Frljić u Poljskoj dobio nogom u guzicu. Tamo ne prolazi prodavanje „tolerancije“ s crvenom značkom na reveru, a ljudi su svjesni da su fašizam i komunizam braća blizanci, a ne ideološki antipodi. 

Od ovog se naroda, baš kao u Zafranovićevim filmovima, pokušava napraviti krvožednu fašističku rulju čemu doduše ne pomažu kretenski ispadi poput onog Šimunićevog. Međutim, notorna je činjenica da Hrvati nisu ništa lošiji narod od Šveđana ili Nizozemaca. Samo su neusporedivo iracionalniji. Četrdesetpet godina vjerovanja u komunističku bajku s utopističkom indoktrinacijom nefunkcionirajućim ekonomskim modelom i konstantno silovanje mozga slikama nevjerojatnog nasilja baš i nisu pomogli da budemo skloniji logici i razumu. Nisu te godine bile lišene niti nacionalizma i svih ostalih kolektivizama, samo je on imao drugačiji predznak. Posebno me fascinira dihotomija u kojoj je Jugoslaven bio dobar i pravedan, a onda se odjednom, preko noći pretvara u oholog Hrvata, srpsku zvijer ili pomahnitalog Bošnjaka. 

Najveće zasluge za rast utjecaja crkve nema sama crkva ili politika već empirijsko iskustvo ljudi s komunističkom ideologijom. Nakon što im se 45 godina prodavala priča o nazadnom klerofašizmu i naprednom drugu Kardelju te dobrom i pravednom drugu Titu, nije niti čudo da se narod okrenuo vjeri. Kao što je današnji utjecaj vjere u istočnoj Europi naprosto reakcija na komunistički mrak, tako je primjerice u Španjolskoj proces bio obrnut. Tamo je diktatura bila klerofašistička, pa je nakon njene propasti sasvim ispravno i logično došlo do slabljenja utjecaja crkve, a danas su tamo gay brakovi skroz legalni. 

Dakle, ovaj referendum nije bio nagovještaj krvožednog fašizma već eho propalog komunizma. Borba za tolerantniju Hrvatsku neće se dobit urlikanjem i etiketiranjem već smirenom i objektivnom analizom, na koju nikako da naiđem.

Komentari na članak

Vezani članci

Prosvjedi

Q.Q.

Ne nasjedajte na prosvjede

Scenarij je skoro uvijek isti - uz pomoć revolucije na vlast bi došao lokalni diktator. Takav diktator vladao bi sve dok bi udovoljavao inozemnim zahtjevima, ponajprije za eksploatacijom prirodnih bogatstava. U slučaju protivljenja, izbila bi nova revolucija u kojoj bi bio smijenjen, a u nekim slučajevima i ubijen. Današnji scenarij malo je modificiran...

Referendumsko pitanje

Matej Sunara

ZA obitelj, protiv ZAglupljivanja

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, Donje Svetice 38, Zagreb

Antonov

Krešo Celić

Mladi u ekonomskom progonstvu: uzalud nam trud svirači

Šizofrenost naše društvene situacije svakim danom postaje sve očitija, diskrepancija između onih koji jesu i onih koji nisu (uspješni, poduzetni, optimistični, zadovoljni ili tobože ostvareni) svodi se na puku činjenicu iznosa novca na računu.

Ljuto dijete

Sorbus Aucuparia

Dragi političari: Prestanite prozivati mlade koji odlaze raditi u inozemstvu!

Dragi političari, prestanite prozivati mlade koji odlaze raditi u inozemstvo!

naslovna

Drugo izdanje ITC-a

Svečano otvoren Istrian Tourism Competition (ITC), produžene prijave za sudjelovanje

Ovogodišnje, drugo, izdanje natjecanja Istrian Tourism Competition (ITC) u organizaciji START-UP udruge održano je u prostorijama Fakulteta ekonomije i turizma „Dr. Mijo Mirković“ u Puli.