Thomas Bauer

Eho propalog komunizma

Okupacija u 26 slika

Najveće zasluge za rast utjecaja crkve nema sama crkva ili politika već empirijsko iskustvo ljudi s komunističkom ideologijom. Nakon što im se 45 godina prodavala priča o nazadnom klerofašizmu i naprednom drugu Kardelju te dobrom i pravednom drugu Titu, nije niti čudo da se narod okrenuo vjeri.

 Nikako da stane ta referendumanija. Kliknem na prvi portal u bukmarksima, a tamo Srećko Horvat preko Guardiana vrišti da je Hrvatska simbol trulog srca Europe. Kliknem na drugi, kad ono Ivo Brešan reži kako je narod neuk i primitivan. Nešto je pisao i Kapović, ali to mi se nije dalo čitat. Onda si odvrtim film i skužim da su sve to teški ljevičari i marksisti koji se inače klanjaju porobljenoj proleterskoj masi izrabljivanoj od pohlepnih kapitalista.

Čekaj malo. Znači u trenutku kada Mirko, kovinotokar iz Siska na referendumu zaokružuje „Za“, on je utjelovljenje krvožednog fašističkog Belzebuba. Kada pak nehajno čekićem lupa po nakovnju, on naglo postaje Stakhanov - pripadnik progresivne klase koja će preporoditi svijet.

Blah. Nisu marksisti tužni zbog opće neukosti, tužni su zato što naivnom narodu nisu podvalili vlastitu populističku udicu. Prava je istina da je alternativa ovom desnom referendumu mogao biti lijevi, za čime su mnogi žalili, a koji bi zabio zadnji čavao u lijes hrvatske gospodarske konkurentnosti iracionalnom odlukom o očuvanju prevelikih radničkih prava ili nekom sličnom socijalističkom kretenarijom zbog koje danas u Hrvatsku ulagat može samo potpuni luđak. Bio bi to kraj svih naših ekonomskih perspektiva. Game over. A tek tada bi šansu dobio pravi fašizam. 

Interes za tko-se-s-kim-jebe pitanja nije plod fašizacije Hrvatske, već činjenice da je narod umoran od velikih političkih ideja. Pobogu, zadnje dvije koje je plebs trebao popušit bile su komunizam što se ugušio u vlastitoj truleži i neovisna Hrvatska koja je metastazirala u birokratskog Godzillu što do iznemoglosti siluje običnog čovjeka, a nomenklaturi omogućava preparirane polarne medvjede, Bentleye i privatne helikoptere. Pritom sve to nije plod zdravog kapitalizma, slobodnog tržišta ili neoliberalizma o čem marksisti često laprdaju, već je riječ o nakaradnom amalgamu kleptoetatizma s natruhama mussolinijevskog korporatizma gdje politika određuje tko može, a tko ne može bit bogat i moćan. 

Javna je tajna da je Markićka planiranje ovog referenduma započela tek nakon istraživanja javnog mnijenja koje joj je došapnulo da će najbolje proć upravo ovo pitanje lažne brige za svetost braka, navodno ugroženog od pomahnitalih pederčina. Međutim, sasvim je jasno da nije riječ ni o kakvoj epidemiji fašizma nego o prizemnoj malograđanštini puka koji će Markićku tolerirat samo do trenutka kada ova pokuša zavirit i u njihovu postelju. Sapunjare, Krv nije voda i lifestyle emisije dodatno pothranjuju fukarinu znatiželju za tko-se-s-kim-jebe pitanja, makar to i nije neki problem. Niti na Zapadu se masa ne drogira Tolstojem

Priča se o rezultatima referenduma kao o posljedici masovne neobrazovanosti i primitivizma, a nitko ne govori o genezi sveopće tuposti. Kao jedan od uzroka navodi se rastući utjecaj crkve i religije, s čime se donekle mogu složit. Dovoljno je otić na školsku priredbu u državni osnovnjak i skužit da je danas Bog ono što je mojoj generaciji bio Tito. Sustav nasilnog brainwashinga ostao je isti. Potplaćeni i umorni prosvjetari djeci prodaju kolektivističko sranje i u njima ubijaju svaki atom kreativnosti, umjesto da ih od malih nogu pripremaju da s vlastitim stavom, znanjem i pogledima budu konkurentni na tržištu rada. Božanstvo se promijenilo, ali ne i način klanjanja. Posljednje 23 godine samo su nastavak prosvjetne noćne more koja traje li ga traje, iako je ovo danas mila majka za ono što smo prolazili mi.

Kada Oliver Frljić kaže da je nastava vjeronauka rasadnik netolerancije, izvrtim si vlastito školovanje 80-ih i beskrajno ispiranje mozga pričama o patnji, mučenjima i smrti, iako je od rata tada prošlo preko četrdeset godina. U petom osnovne su nas, skroz sukladno uzrastu i preporukama vodećih svjetskih pedagoga, vodili da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše ljude ubijaju maljevima, ženama nožem režu dojke i kopaju oči. Nadasve idealno za razvoj tolerantnih umova. Nije niti čudo da je Frljić u Poljskoj dobio nogom u guzicu. Tamo ne prolazi prodavanje „tolerancije“ s crvenom značkom na reveru, a ljudi su svjesni da su fašizam i komunizam braća blizanci, a ne ideološki antipodi. 

Od ovog se naroda, baš kao u Zafranovićevim filmovima, pokušava napraviti krvožednu fašističku rulju čemu doduše ne pomažu kretenski ispadi poput onog Šimunićevog. Međutim, notorna je činjenica da Hrvati nisu ništa lošiji narod od Šveđana ili Nizozemaca. Samo su neusporedivo iracionalniji. Četrdesetpet godina vjerovanja u komunističku bajku s utopističkom indoktrinacijom nefunkcionirajućim ekonomskim modelom i konstantno silovanje mozga slikama nevjerojatnog nasilja baš i nisu pomogli da budemo skloniji logici i razumu. Nisu te godine bile lišene niti nacionalizma i svih ostalih kolektivizama, samo je on imao drugačiji predznak. Posebno me fascinira dihotomija u kojoj je Jugoslaven bio dobar i pravedan, a onda se odjednom, preko noći pretvara u oholog Hrvata, srpsku zvijer ili pomahnitalog Bošnjaka. 

Najveće zasluge za rast utjecaja crkve nema sama crkva ili politika već empirijsko iskustvo ljudi s komunističkom ideologijom. Nakon što im se 45 godina prodavala priča o nazadnom klerofašizmu i naprednom drugu Kardelju te dobrom i pravednom drugu Titu, nije niti čudo da se narod okrenuo vjeri. Kao što je današnji utjecaj vjere u istočnoj Europi naprosto reakcija na komunistički mrak, tako je primjerice u Španjolskoj proces bio obrnut. Tamo je diktatura bila klerofašistička, pa je nakon njene propasti sasvim ispravno i logično došlo do slabljenja utjecaja crkve, a danas su tamo gay brakovi skroz legalni. 

Dakle, ovaj referendum nije bio nagovještaj krvožednog fašizma već eho propalog komunizma. Borba za tolerantniju Hrvatsku neće se dobit urlikanjem i etiketiranjem već smirenom i objektivnom analizom, na koju nikako da naiđem.

Komentari na članak

Vezani članci

Bakljada u Kranjčevićevoj, 25.11.2012.

Ratko Martinović

Against modern football: Tajkuni na terenu, sirotinja na tribini

Sve je trgovina, pa tako i nogomet. Igrači ne dobivaju novce po zalaganju nego po potencijalnoj zaradi od budućeg transfera - kao jeftina roba neoliberalnog kapitalizma. No, kako to da kad huligana nema na tribini - nema niti gledatelja?

Depresivni poslovi

Lijek za nezaposlenost

Samozapošljavanje mladih – novi europski trend

Gotovo 40% mladih u Hrvatskoj je nezaposleno. U Europi se taj problem pokušava ublažiti poticanjem samozapošljavanja. Riječ je o trendu koji još nije donio velike rezultate, ali djeluje obećavajuće.

Led i kip

Pascalina

Ljetna škola u Danskoj: Danci cijene ljudski rad. Mi cijenimo stvari.

Ići frizeru ili kozmetičaru u Danskoj je nezamislivo skupo. Piti alkohol i jesti čokoladu, također je skupo. Nigdje nema sitnih slova i ljudi si vjeruju. U posljednjoj kolumni iz serije "Ljetna škola u Danskoj" saznajte koliko je kolumnistica potrošila novaca i što je sve naučila o... Hrvatima.

Ohrid - naslovna

Ekonomski fakultet Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda Skopje

Studenti će raspravljati o ekonomiji i politici na ljetnoj školi u Ohridu

Svi zainteresirani za područja politike i ekonomije imaju priliku dio ljeta provesti u Ohridu u Makedoniji. Ekonomski fakultet Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda u Skopju u suradnji s AIESEC-om Skopje organizira ljetnu školu.

MOST

Mladi na marginama

Hoće li studenti i mladi biti bar jedna točka reformi za potporu Vladi?

Obrazovanje i promjene u hrvatskom školstvu nikada nisu bili visoko na listi prioriteta političkih stranaka, no hoće li MOST nezavisnih lista, stranka koja drži većinu u parlamentu, kao jednu od reformi za potporu novoj Vladi uključiti i reformu (visoko)obrazovnog sustava?