Dom vs. stan
Sve što trebam znati o životu, naučila sam u studentskom domu.
Sve što trebam znati o životu, naučila sam u studentskom domu.
Moje studiranje lagano se bliži kraju. Nakon pet godina života u domu, vrijeme je za pakiranje kovčega i nove radne pobjede. Vraćam se lagano pet godina unazad na ljeto prije faksa i svu strku koju selidba iz obiteljskoga gnijezda donosi. Ako studirate u rodnom gradu, vjerojatno vas ostatak ovog teksta neće pretjerano zanimati. No, ako ste bili prisiljeni preseliti se, nerijetko i po nekoliko stotina kilometara od kuće, razumjet ćete moje brige.
Problem broj 1: studentski dom ili stan
U idealnoj financijskoj situaciji, mislim kako nema studenta koji na prvu ne bi odabrao život u stanu. Prednosti su mnoge: više mjesta, mirnije je, ničije ti noge nisu pola metra od glave dok spavaš (osim nakon nekog baš gadnog tuluma kad vas u stanu prespava 30-ak, no to je više iznimka). Nažalost, prosječnom hrvatskom studentu mjesečna stanarina od cca. 1000 kn + režije predstavlja prevelik financijski problem, zbog čega se tisuće studenata svake godine prijavljuju za neudobne krevete u studentskim domovima diljem Hrvatske. Isto sam napravila i ja davnog ljeta Gospodnjeg 2012. Poslala sam papire za dom, kako se kaže, na blef. Nisam znala hoću li dobiti mjesto, ali odlučila sam pokušati. Dom je ipak koštao 300 kn mjesečno, bilo kakav stan došao bi me barem tri puta više. Kriterije sam, po onom što je bilo na internetu, zadovoljavala, ali o rang-listama, direktnim upadima, pravima i obavezama studenata u domu nisam znala ništa. Potrebnu sam dokumentaciju do danas doktorirala; samo uđem u referadu i tete već pitaju: – Ivana, jel' standardno? – Kao da sam u birtiju došla... Nekoliko tjedana nakon poslane prijave izašla je rang-lista na kojoj se nalazilo moje ime. Odlično! Uđem i provjerim, najviše sam bodova dobila na tri mlađa brata u sustavu redovnog školovanja. Hajde, barem neka korist od njih... O svom prvom studentskom domu nisam znala ništa, osim nekoliko šturih informacija i loše fotošopiranih fotografija na internetu. Nisam ni imala koga pitati; grad u kojem sam započela studiranje i nije bio baš popularan među ekipom iz moje srednje škole. Nema veze, rekoh sama sebi, koliko loše uopće može biti?!
Problem broj 2: cimeri
Prvi sam problem riješila; gdje ću živjeti sljedeću godinu. Drugi, po meni veći problem, bio je s kim ću živjeti. Već sam spomenula kako nitko iz moje srednje škole nije išao studirati u isti grad kao ja. Jedine su mi opcije bile tražiti cimera preko poruke na CMC-u ili ići naslijepo i nadati se najboljem. Patim od sindroma jedinog ženskog djeteta u obitelji, što je kod nas podrazumijevalo vlastitu sobu i određenu dozu razmaženosti. Otkad sam prerasla krevetić u maminoj i tatinoj sobi (čitaj: dobila brata pa me izbacili van), imam svoju sobu, svoj krevet i svoj ormar. Ne pričam ni o kakvoj ekstravaganciji i king-size krevetu, al' malo carstvo od 10 kvadrata, oblijepljeno posterima, imala sam cijelog svog maloljetnog života. Mir, tišina, kreativni nered – sve sam to uzimala zdravo za gotovo. Nije baš da nisam navikla dijeliti stvari (halo, 3 brata), ali nisam navikla ni svoj osobni prostor s nekim dijeliti 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Kad bi mi najdraža rodbina dojadila, povukla bih se u svoja četiri zida i odmorila dušu. Mislim kako na početku uopće nisam shvaćala kako na sve to mogu zaboraviti u studentskom domu. U početku me držala neka rom-com američka slika života u domu, ona poprilično idealizirana koja uključuje ogroooomnu sobu i novog cimera, srodnu dušu, urednu i tolerantnu, po mogućnosti van grada baš u onim trenutcima kad mi treba doći dečko. Ta idealizirana slika prohujala je s vihorom nakon nekih mjesec dana u domu, no o tome nešto više kasnije.
Problem broj 3: kućni red
Još jedna napomena, prije selidbe u dom živjela sam u kući, što bi značilo kako je jedino pravilo bilo: ne drndaj po sobama ako mama i tata spavaju! Sve ostalo rješavali samo u hodu. Nas četvero relativno fine i rijetko pristojne djece nikad nije trebalo paziti je'l hoda u štiklama ako susjedi ispod spavaju, pušta li glazbu preglasno ako ovaj u sobi pokraj nije baš fan dubstepa, je li soba uredna, u slučaju nenajavljene kontrole... Majka se pomirila sa životom u kreativnom neredu: dok nema nenajavljenih kućnih ljubimaca (miševa), sve je super. Tri domske opomene kasnije, skužila sam kako život u domu s još 1000+ ljudi funkcionira drugačije...
Problem broj 4: kuhanje
Volim kuhati, još više volim jesti. Do preseljenja u dom nisam dovoljno cijenila 4 strujna kola, pećnicu, 75 vrsta tava i lonaca te raznolik asortiman začina. Nažalost, ni jedan dom u kojem sam do sad živjela nije imao svoju menzu pa smo bile prisiljene kuhati onih lijenih dana kad nam se nije dalo pješačiti 20 minuta ili jednostavno zbog ispita nismo imale više od pola sata pauze za ručak. Kuhanje u domskim čajnim kuhinjama svede se na pogrijavanje sarme koju je mama poslala busom nekoliko dana ranije, kuhanje tjestenine i umaka u jednom lončiću (jer samo taj jedan imamo, naravno), eventualno kuhanje kave ili čaja. O nekim varivima, kolačima ili sličnom u domu mogle smo samo sanjati (svaka čast ekipi koja bi u tome uspijevala, mi nismo bile baš neki Masterchefovi). Uz to, čak i kad nas pukne neka luda želja za kuhanjem, dok se ono jadno kolo u čajnoj kuhinji ugrije, naručimo i smažemo dvije velike pizze. Ipak je vrijeme nama studentima dragocijeno, nismo uopće bile lijene...
PET GODINA KASNIJE...
Foto: Studentski.hr
1. Studentski dom ili stan
Čak i da mogu vratiti vrijeme pet godina unazad i usput si poslati koju tisućicu u omotnici, definitivno bih odabrala dom. Upoznala sam puno ekipe koja je živjela u svojim ili iznajmljenim stanovima i mogu vam reći da nije to to. Istina, svako toliko bi mi dojadio i dom, i soba, i krevet, i cimerica, al' 99 posto ostalog vremena provela sam sretna. Super je osjećaj kad znaš u kojih 15 soba možeš upasti u bilo koje doba dana ili noći jer ti treba malo mlijeka, nešto slatko ili oštre škare. Također, kad bih se zaželjela društva, uvijek sam mogla (sa šalicom kakaa, u pidžami i nenašminkana) izaći na klupicu ispred doma, sjesti s ekipom i pričati o apsolutno nebitnim glupostima. Teško da bih bilo što od toga mogla doživjeti u stanu. Domski je život definitivno jedan od najzabavnijih aspekata studentskog života. O financijskoj prednosti neću puno ni pričati, svi znamo koliko je lakše platiti domsku, nego prosječnu stanarinu. Što se ostalog tiče, vrijedi ona stara: Živ čovjek se na sve navikne. U početku su mi sobe bile užasno malene, klaustrofobične, prljave... Kasnije sam skužila kako mi ne trebaju ti dodatni metri kvadratni, ionako u sobi većinom prespavam i otuširam se. Zidovi puno bolje izgledaju kad se u njih unese malo duše ukrasima i slikama, pa čak i nekim osobnim sitnicama. Na kraju svake akademske godine bi mi čak bilo malo žao dok sam sve to skidala i napuštala svoju malu ostavu. Kako će mi ove godine biti, ne želim ni zamišljati. Možda kapne i koja suza...
Što sam naučila:
- u studentsku sobu stane maksimalno 35 ljudi na party
- u domu uvijek postoji netko raspoložen za alkoholiziranje i netko tko ima alkohola
- za sušenje odjeće može poslužiti svaka ploha u sobi, u slučaju kada sušilo nije dostupno
- dobre slušalice su neophodne, pogotovo vikendom navečer, zidovi su tanji od papira
2. Cimeri
U pet godina promijenila sam isto toliko cimerica, s tim da su dvije bile višegodišnje, a ove tri kratkoročne. Prvo da se osvrnem na zadnje. Dvije su bile stvarno super cure, no nažalost nismo ostale u prevelikom kontaktu. Čujemo se tu i tamo i drago mi je da su sretne i da im ide u životu (Fejs i Instagram su čudo za praćenje života bivših cimera). Ova treća je bila utjelovljenje svih onih prljavih, napornih i čudnih cimera iz loših američkih filmova. Davno je to bilo, na prvoj godini, al' još se živo sjećam njezinog posuđa koje je stajalo neoprano tjednima i na kraju baš fino procvjetalo i postalo rasadnik raznorazne flore i faune. Srećom, nismo dugo živjele zajedno. Ove dvije dugogodišnje cimke odlične su cure, iako dijametralne suprotnosti. Religiozna profesorica i alternativna psihologinja, rock i Mitar Mirić, spavanje od 21 do 6 i nespavanje 3 dana zaredom. Obje su na svoj način sjajne i obje mi na svoj način jako fale, iako ih naravno i dalje viđam. Možda nemam pravih sestara, ali one su u mom srcu tu negdje.
3. Kućni red
Već sam spomenula nekoliko opomena koje smo skupile u petogodišnjem domskom stažu. Moram priznati kako smo mi zapravo bile jako dobri stanari, štoviše mirne, fine i pristojne. Većinom su nas upozoravali zbog buke i galame nakon što bi se druženje par ljudi u sobici uz pivu pretvorilo u techno party 30+ ljudi uz slavonsku rakiju prozorušu. Ako pogledamo realno, uopće nije bila naša krivnja. Što ja mogu ako par naših gošći nakon par čašica odluči lupati od sobe do sobe u 3 ujutro i govoriti ljudima o važnosti socijalizacije?! Totalno neopravdana opomena! Priznajem da smo zadnju opomenu možda i zaslužile. Naime, moja je draga cimerica moj završeni seminar (bez mog znanja) ukrasila ustaškim parolama i mojim sramotnim slikama. Naravno, rekla mi je to tek nakon što sam tu poboljšanu verziju poslala profesoru i svim kolegama na faksu. Kako da ja nju sad ne mlatim polupraznom vrećom WC papira i gonim niz stepenice doma u pola noći, u spavaćici?! Apsolutno razumna reakcija, šteta što se portiri nisu složili sa mnom...
4. Kuhanje
Prelazak s mamine domaće kuhinje na tjesteninu s umakom od tjestenine 4x tjedno nije lagan, no neophodan je dio svake studentske selidbe. Nakon nekoliko mjeseci shvatiš kako hrana u menzi i nije tako loša, nakon godinu dana naučiš kuhati 5-6 osnovnih jela, a nakon 5 godina sposoban si preživjeti ljeto na terenu isključivo na konzervama. Na sve se živ čovjek navikne! Naravno, povremeni paketić hrane koji stigne busom od doma razveseli te više nego dvojka na dekanskom, iako si emancipirana mlada žena koja može sama sebi kuhati i ne zavisi više o maminoj hrani (lažem, hvala mama!). Naučiš i još pokoji koristan trik: kruh je dobar dok god ne pozeleni, sasvim je ok jesti pahuljice i mlijeko iz donjeg dijela blendera ako nema čistog posuđa, kečap se računa kao salata, šlag za improvizirani kolač možeš istući i u plastičnoj boci... Puna sam mudrosti, no možda bolje da ih ostavim za neki drugi članak.
Mojoj tiradi u vidu ove preduge kolumne došao je kraj. Što da radim kad su me stigle emocije... Vrijeme je da obranim diplomski rad i završim svoju selidbu u neki stančić, sama. Ekipa, ako ste se tek doselili u dom i sve vam je čudno, fuj, glasno, mrzite cimere – ne sekirajte se, naviknut ćete se i postat će vam super. Kad dođete u moje godine (kako ovo mudro zvuči), smijat ćete se svemu što vas sada muči. Srednjoškolci, ako vam se pruži prilika, definitivno odaberite život u domu. Iz mog skromnog iskustva, 70 posto najluđih studentskih uspomena vezano je uz naših trošnih, ali srcu dragih 10 kvadrata!
