Tino Deželić

Dobre jarane para kupit' ne može

Litavski dnevnici

Okrenuo sam se i tamo vidio muškarca pod zimskom kapom koji je izašao iz „Milano“ restorana i doslovno se ukipio na mjestu kada je shvatio tko viče za njim. Već u idućem trenutku ćelavi se navijač probio kroz nas te bacio u trk za muškarcem spominjući mu pritom svu rodbinu i članove obitelji, a ovaj se već dao u bijeg.

 Jutro nakon što je Bosna i Hercegovina izborila plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu probudio sam se s glavoboljom, šalom FK Sarajeva oko vrata i majicom natpisa „Alipašino polje“.

Prvi susret s navijačima

 - Alo, đe mi je piva?! – svega pola sata po završetku utakmice prvi su navijači ušli u otmjeni „Milano“ restoran u centru Kaunasa. Slavili smo dvadeseti rođendan jedne Španjolke, a ja sam s velikim nestrpljenjem pratio utakmicu na televizoru u čijem sam smjeru namjestio svoju stolicu. Postigli su taj zlatni pogodak u finišu, a mene je to neobično razveselilo. Vjerojatno zbog toga što znam kako je nama, a da je njima još toliko puta gore i da čovjeka u takvoj situaciji jedino stvari poput velikog sportskog uspjeha mogu oraspoložiti i skrenuti misli s problema. Hrvatska je u to vrijeme igrala negdje u Škotskoj, koga je uopće bilo briga za to. A onda su prvi među njima upali u taj talijanski restoran i veoma jasno naglasili što žele popiti.

Ubrzo je čitavo mjesto bilo u znaku BiH i boja BiH. Ja sam još ujutro, po saznanju da je utakmica premještena iz Vilniusa u Kaunas, odlučio da ću im navečer prilaziti s čestitkom na plasmanu u Brazil ako do istoga dođe. Zapravo sam samo bio željan malo domaćeg duha.

Tako sam se nakon nekog vremena udaljio od našeg stola i prišao onoj prvoj skupini navijača. Bilo ih je četvero za stolom. Nakon što sam im objasnio što zapravo ovdje radim, kako funkcionira ta studentska razmjena i gdje bi mogli izaći kasnije, onaj što je na ulazu tražio pivo upita me:

- A ti s onim Kinezima tamo, a? – pokaže glavom u smjeru našega stola i trojice Korejaca što su sjedili u kutu. 

- Ona mala Španjolka slavi rođendan. – odgovorim.

- A ima li i drugih tu? – upita drugi.

- Ima, ona dvojica su iz Turske, ono su Čehinje, ima i domaćih, Talijana...

- Aha, aha... A kol'ko ti je godina? Oćeš pivu? Ajde, sjedi, popij pivu. – reče onaj prvi.

- Evo, navršio dvadeset i tri nedavno. Hvala, ali baš smo na odlasku pa sam vam došao čestitati, ali možda se sretnemo kasnije. 

- Ma je li? A vidi ih što su slatke. Ma čuo sam, ove domaće pravo lake. Je l' to istina?

- Dvajstri? – ubaci se treći. – Ma samo udaraj. Pravo je dobro tebi ovdje. Samo udaraj dok si mlad! – i čitav stol baci se u smijeh i podršku „udaranju“.

- Ma oćeš pivu jednu popit? Alo, konobar! – jedan će od njih opet.

U taj tren pozove me Korejac koji je držao izlazna vrata, pozdravim raspoložene navijače i izađem pred restoran.

Meze nasred ceste 

 Kao da su me nalazili sami, pred restoranom je bila nova skupina BiH navijača. Nas dvadesetak je izašlo raspravljajući što i kako dalje. Ja sam se ubrzo izgubio u čitavoj priči jer se preko puta ceste nalazio kombi s otvorenim stražnjim vratima gdje je sjedilo i stajalo desetak muškaraca s kruhom, salamama, pivom i paštetama u rukama. Došao sam do njih, a kada smo izmijenili par riječi, počeli su me nuditi hranom i pivom, vidno dobrog raspoloženja. Bila je to mješovita grupa, od Mostara do Sarajeva, različite dobi.

- De, prevedi nam nešto. – rekao je najmlađi od njih i otišao do prednjeg sjedala.

- Moj rođak živi u Zagrebu. – drugi mi je rekao, a ja samo kimnuo glavom.

- Ivo, u Jastrebarskom. – ne odgovorim ništa, a on me i dalje gleda kao da očekuje odgovor.

- U Jastrebarskom. – ponovi opet.

- Evo ga, ovdje, daj prevedi ovo, krvi ti. Ajde, molim te. – onaj prvi mladić donio mi je nekakav papir.

- Ma policajac nam naplatio kaznu nekakvu, ništa uradili nismo, tu sjedimo i jedemo u miru. – jedan će od njih.

- Da, ali ovo je na litavskom, kako da vam to prevedem? – odgovorim i vratim mu papir.

On me pogleda začuđeno.

- Pa kako ti onda tu studiraš? Kako komuniciraš s profesorima i ljudima na univerzitetu?

- Pa na engleskom komunicira, bolan, ajde, pusti ga.

- Vi ste došli ovim kombijem? – upitam ih.

- Ja! – jedan od njih slegne ramenima kao da se podrazumijeva uzduž prevaliti Europu osobnim vozilom.

- Dvadeset i četiri sata puta. – reče drugi i pruži mi domaćeg pršuta.

- Ej, ej, ma je l' to onaj? - visoki ćelavi navijač koji me je pozdravio sa: „Zagreb, a? BBB – uf, opasni navijači, je li?“ trkne prijatelja do sebe i zagleda se u smjeru restorana.

Okrenuo sam se i tamo vidio muškarca pod zimskom kapom koji je izašao iz „Milano“ restorana i doslovno se ukipio na mjestu kada je shvatio tko viče za njim.

Već u idućem trenutku ćelavi se navijač probio kroz nas te bacio u trk za muškarcem spominjući mu pritom svu rodbinu i članove obitelji, a ovaj se već dao u bijeg.

- Saba, nemoj! Stani! - svi od prisutnih krenuli su za svojim suputnikom, pridržavajući ga i pokušavajući ga smiriti. Samo je jedan ostao, onaj najstariji koji ima rođaka u Zagrebu. Prinio je pivo ustima i rekao:

- Ne može proći ni pet minuta bez ovoga, eh.

U taj čas Saba se istrgnuo svojim prijateljima i ponovno krenuo u napad, no muškarac u kapi uspio je ući u svoj automobil i pobjeći uz škripu guma.

Saba se u pratnji svojih prijatelja vratio vidno uzrujan.

- Izvini. – obratio mi se. – Nemoj ti misliti da sam ja sad neki divljak. Nije ovo bezveze. Sjećam se ja toga s kapom, taj mi je pokazao srednji prst ranije. Iz čista mira, ba!

- Ajde, ajde, idemo, opet će policija. Čuvaj se, jarane.

Spremili su posude, boce i konzerve u kamion, pozdravili smo se, zaželjeli si sreću i ja sam se zaputio prema našem studentskom lokalu.

Ti si tako debela, ti si tako bezvezna

 Ludilo je najbolja riječ koja opisuje ono što se događalo na glavnoj ulici i u samom centru grada. Iz svakog kuta ispadale su bosanskohercegovačke pristaše, glasno pjevale, širile svoje šalove i zastave, palile baklje, pile nasred ceste i okupirale sve lokale.

To mjesto koje pretežito okuplja strane studente nalazi se na petom katu jedne zgrade pa sam bio uvjeren da ih tamo neću sresti u prevelikom broju, ali već nakon sat vremena pronašli su i taj lokal.

Moj razgovor s Francuzima na balkonu kluba nadglasala je pjesma nekolicine muškaraca do nas koji su raširili „Horde zla“ i pjevali naglas pjesmu Dubioze:

Op, op, opa, dolazi Evropa, sad će da nas biju sile svjetske milicije!

Bila su to trojica nešto starijih navijača, redom iz Sarajeva. U to je vrijeme još uvijek bio aktualan onaj poklik njihova komentatora Marjana Mijajlovića prilikom pogotka Izeta Hajrovića u Slovačkoj: Izete, klanjam ti se! Šta je, ba, ovo bilo, koji je ovo projektil?! Dotaknuli smo se te teme da bi mi oni s balkona pokazali upravo, već legendarnog, Marjana kako dolje na ulici razgovara s navijačama Bosne i Hercegovine.

- A, evo i našeg novinara! – došao je najmlađi među njima, Ramo. On je do tada „tražio male“ po klubu. Nisam ni primijetio kad je jedan među njima nestao iz društva, ali se upravo vratio i gurnuo mi pivo u ruke. Pričali smo pretežito o nogometu, studiranju u Kaunasu i ženama, a svako toliko Dubiozom bi prekinuli razgovor, ustali sa svojih stolica i raširili šal Sarajeva. Nije bilo ni govora da netko drugi zapjeva ili melodično i glasnije progovori, odmah je uslijedila:

Op, op, opa, dolazi Evropa, sad će da nas biju sile svjetske milicije!

To su na svojoj koži najbolje osjetili neki Litavci koji su među sobom nešto pjevušili, ali su ih Bosanci ubrzo utišali.

Nakon trećeg piva, moj francuski prijatelj Fabien ponovno se našao na balkonu kraj mene i zapalio cigaretu.

- Francuz, a? Pitaj ga sjeća li se on kako su nas izbacili sa Europskog prvenstva prije dvije godine u Francuskoj kad je Nasri iz penala zabio.

Fabien je slegnuo ramenima, ali oni nisu odustajali. Mašući rukama i pokušavajući komunicirati engleskim ispitivali su ga kao da je nešto skrivio i da se u tom trenutku nije pojavila ta nesretna djevojka, Fabien ne bi uspio hitro baciti cigaretu u prvu plastičnu čašu i pobjeći natrag u klub.

Djevojka je bila sve samo ne mršava i privlačna, a Bosanci su se glasno smijali pred njom i unosili joj se u lice pjevajući joj pjesmu. Bila je iz Litve i nije mogla razumjeti riječi niti peti put kada su joj se Sarajlije unijele u zarumenjeno lice te na svoj način zapjevali:

Ti si tako debela,

ti si tako bezvezna,

i da nemam potrebu,

ne bi mi ni trebala!

Nakon toga bi uslijedio histeričan i zadovoljan smijeh, a priznajem da se i meni samome bilo teško oduprijeti sudjelovanju u istome.

Lokal se nakon nekoliko sati zatvorio, a ja sam svoje nove prijatelje odveo na drugo mjesto. U drugom smo klubu bili kratko jer je već prošlo šest ujutro pa smo, kako to nalažu naši zajednički običaji, bili primorani napraviti after afterpartyja. Zaputili smo se u hostel u kojem su odsjeli. Auto su parkirali negdje izvan grada i taksijem smo došli do njega. Glasno su navili glazbu, što drugo nego:

Op, op, opa, dolazi Evropa, sad će da nas biju sile svjetske milicije!

Onaj koji je imao šal, ogrnuo mi ga je oko vrata i rekao:

- Čuvaj ga, kako sam ga i ja čuvao deset godina. Nemoj da mi ga sutra baciš tu u rijeku. To je svetinja i to ti ja poklanjam sada!

Meze u hostelu

 U Litvi je na snazi zakon koji ne dopušta prodaju alkohola iza 22 sata i prije 7 ujutro u bilo kojoj prodavaonici, uključujući i benzinske crpke. Stoga su se dvojica koja su nas ostavila u sobi vratila praznih ruku. Sjedili smo tako jedva držeći oči otvorene i razgovarali o zajedničkim temama, ovaj put govoreći o jugoslavenskim rock bendovima.

- To me uvijek podsjeti na moj lokal. – reče jedan od njih i izvadi iz torbe plavu majicu na kojoj je s prednje strane stajalo srce, iznad pisalo Bosnia and Herzegovina i pruži mi je.

- Uzmi je. Vidiš, ovo na stražnjoj strani je ime mog lokala. A prvo sam ga htio nazvati „Johnny“, po Štuliću.

- Pazi da te stari prdonja ne tuži. – odgovorim mu.

- Ma, di će, ba, pa on može reć da je to Johnny Bravo posveta! – ubaci se jedan za kojeg sam do toga trenutka bio uvjeren da spava.

- Evo, jedi. Moja stara napravila. - novinar izvadi domaće kiflice kojih je imao punu torbu i tako smo u pola sedam ujutro u zabačenom hostelu negdje na periferiji Kaunasa jeli sarajevske kiflice i pričali o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, glazbi, politici i svim sranjima kojima smo izloženi, sve dok netko ne bi prekinuo:

- Ej, pa mi idemo u Brazil! - svako malo ubacili bi zaneseno u razgovor, kao da će im činjenica da su se upravo plasirali na Mundial nekako iskliznuti iz ruku, kako sve ne bi bila samo neka neslana šala, vješto izvedena varka i iluzija.

Ta mi je večer nekako namirila vrijeme provedeno ovdje, prvenstveno po pitanju izolacije od humora i provoda na domaći način te me vjerojatno zadužila istim do kraja razmjene.

Jedina stvar koja je uništila tu večer bila je obavijest o trojici navijača Bosne i Hercegovine koji su na putu svojim domovima poginuli u Poljskoj te ovim putem izražavam saučešće njihovim obiteljima.

Komentari na članak

Vezani članci

Zdravlje i ljepota

Personalizirani mjerač unosa kalorija za sigurno mršavljenje

Otkrijte koliko kalorija trebate unositi kako biste smanjili svoju tjelesnu masu!

Ljetna sezona u punom je jeku, a Vi se još uvijek mučite s kalorijama i vježbanjem kako bi Vaše tijelo zablistalo na plaži?

Mamurluk

Nova istraživanja začudila

Studenti piju manje piva nego kave

Studenti konzumiraju manje piva, ali to ne znači da manjka zabave tijekom fakultetskih dana.

haj_din

Razlike u plaćama u dva najveća hrvatska kluba

Minimalac u Hajduku deset puta manji od onog u Dinamu

Najbolje plaćeni nogometaši u Hajduku zarađuju godišnje između 100 000 i 120 000 eura. Najviše plaće u Dinamu čak su pet puta veće od Hajdukovih, pa tako Machado i Soudani na godinu zarade 500 000 eura, a Junior Fernandes čak 900 000 eura.

Sjeverna Koreja - Pyongyang

Slušanje Eminema sa sjevernokorejskim studentima

Iskustva studenta s razmjene u Sjevernoj Koreji

Ako ste se ikada zapitali kako izgleda studiranje u Pyongyangu, Alessandro Ford podijelio je svoje impresije o životu u sjevernokorejskoj karanteni.

Navijači Hrvatske sa zastavom

Misli čitatelja

„United we stand, divided we fall“

Postavimo si cilj, recimo što želimo, pokažimo volju i uhvatimo se ukoštac s tim ciljem jer mi je ova hešteg-stvar zaista probudila tračak nade da to možemo. Ne natjecanjem u bacanju baklji u dalj, nego na puno civiliziraniji način