Denis Mahmutović

Čudna jada od Mostara grada

Mostarski most

Tu na scenu ulazi Bruce Lee kao fenomenalan i apsurdan ispad humora u gradu u kojem se susjedi gledaju preko nišana, gdje se broje krvna zrnca, a nasuprotne strane se natječu tko će izgraditi velebniji hram svom bogu. Od cijelog Mostara, on mi je možda najdraži simbol grada.

Li Jun-fan, poznat još i kao Mali zmaj, a najpoznatiji kao Bruce Lee, majstor i tvorac borilačke vještine Jeet Kun Do, pionir azijskog borilačkog filma i promocije te kulture u cijelom svijetu, za života, pokoj mu duši, vjerojatno nikad nije čuo za Hercegovinu.

Nije čuo ni za Neretvu, ni za smokve, vino i gangu, a prilično sam siguran da, onako zauzet meditacijom i izučavanjem drevne istočnjačke filozofije, nikad nije obratio pozornost ni na glavni grad te kamenite, kršne i maslinaste regije.

Nemalo bi se, vjerujem, iznenadio da zna da, osim u dalekom Hong Kongu, jedini spomenik njegovom liku i djelu danas pozlaćeno svjetluca upravo u Mostaru. Nepomično, u polučučnju, stoji tako Bruce i gleda oko sebe, evo već desetu godinu, uz sporadične prekide.

Stoji i usredotočeno gleda, kako samo majstor strpljive i stoičke meditacije može mirno stajati i gledati. Promatra ljude kako struje oko njega, prati izmjene godišnjih doba, nacionalna pripetavanja svojstvena stanovnicima ovog gradića i, ne mogu se oteti dojmu, kako mu je, jadnom, strašno dosadno. Malo sam se čak i sažalio nad njim.

Mostarci, zaokupljeni svakodnevnim problemima, već naviknuti na osebujnog Azijata, ravnodušno prolaze pored njega, ne obraćajući pretjeranu pozornost na Malog zmaja i simboliku koju predstavlja.

Kao što već i ptice na granama znaju, Mostar je podijeljen grad. Pritom ne mislim podijeljen kao „kroz grad prolazi Neretva i geografski ga dijeli na dva dijela”. Podijeljen je fizički, psihički, politički, arhitektonski, religijski, infrastrukturno i ako ima još koji uvjet na koji se jedan grad može dijeliti, Mostar ga sigurno ispunjava. Kvragu, podijelili su čak i internet i telekomunikacijske operatere.

Polako punim četvrtu godinu studiranja i života pod Veležom i još uvijek ne mogu u potpunosti pojmiti strašan, ratom uzrokovan raskol kojeg više od dvadeset godina konstantno raspiruju u, inače, simpatičnom gradu. Nakon što popusti početna fascinacija Starim gradom i neustrašivim skakačima s mosta, nakon što se priviknete na naglasak i specifičan humor, kad se počnete polako asimilirati i živjeti mostarsku svakodnevicu, tada počinjete primjećivati i ono ispod hercegovačkim suncem okupane površine.

Vidite, u Mostaru ogromna masa ljudi nema imena.

Imaju samo nacionalnost i religiju kojoj pripadaju kao najčešću i često, jedinu bitnu samoodrednicu. Vizuru grada čine zvonici i minareti, nadmećući se veličinom i glasnoćom poruke koju šalju. Identitet mladih je zatomljen u zadrtom vrtlogu katoličanstva i islama, istoka i zapada, hrvatstva i bošnjaštva.

Pritom ne mislim na na ratnu generaciju, neke stvari im je očito preteško zaboraviti i oprostiti. Ne mislim ni na navijače i njihove ispade, takve utakmice i publicitet koji ih prati samo su zgodni paravani za iskaljivanje primitivnih nagona.

Mislim na studente. Mostar je inače studentski grad u kojem studira više od dvadeset tisuća mladih koji su, kao i sve ostalo, podijeljeni na dva sveučilišta- hrvatsko i bošnjačko. Studente se često patetično percipira kao mladu krv, snagu koja vrije i čeka da izbije na površinu, kao bastione inteligencije i prkosa koji ne daju da im se mažu oči i koji odlučno marširaju naprijed stvarajući uvjete za bolje sutra.

Možda negdje stvarno postoji takva studentarija, ali ovako nešto reći za mostarsku akademsku mladost je smiješno, ako ne i žalosno. Što zapravo i nije čudno ako uzmemo u obzir da se na, recimo, filozofskom fakultetu, prezimena profesora mogu skoro nabrojati na prste jedne ruke. Da donedavna dekanica već godinama predaje, bar na papiru, pedesetak kolegija. Da su pajdaši trenutnog dekana za vrijeme predsjedničkih izbora u Hrvatskoj besramno dilali HDZ-ove letke po fakultetskoj kafeteriji, vrbujući mladu dijasporu. Da profesor, smijući se svojoj duhovitosti, pred punom učionicom zadovoljno konstatira kako je poznato da je Isus već s dvanaest godina čitao u hramu, a o Muhamedu, kuku lele, nigdje nema zapisa da je uopće znao čitati.

Na svoje oči gledao sam kako studenti povijesti 10. travnja jedni drugima čestitaju dan državnosti. Upoznao sam ljude od dvadeset i nešto godina koji nikad nogom nisu kročili na drugu stranu svog grada. Zamislite samo, da živite u Splitu ili Zagrebu i nikad u svom životu, iz nekog imbecilnog principa, niste prošetali rivom ili Tkalčićevom.

Znate kako zovu stranu grada suprotnu od one na kojoj žive? „Ona” strana. I to sve nekako zavjerenički, u polušaptu, samo što se ne ogledaju je li ih itko možda čuo. Kao da pričaju o Mordoru, a ne u gradu u kojem su rođeni i odrasli.

Političkoj eliti, naravno, idealno odgovara ovakav mentalni sklop građana. Svakih nekoliko godina otpočne igrokaz nacionalističkih i religijskih parola, škakljajući glupavu masu kojoj je, izgleda, jedino bitno dokazati da su u nečemu bolji i uspješniji od „one” strane. Za to vrijeme foteljaši zadovoljno trljaju rukama dok se rulja u blatu ispod njih zapjenjeno tuče oko križeva, polumjeseca, šahovnica i zvjezdica.

Strahovito me smeta stav većine mostarske mladeži upravo zato što sam već godinama i sam njen pridruženi dio. Tu sam našao posao, prijatelje i uvjerio se da postoji i alternativa trenutnom stanju. Dio mostarskih studenata, onih sa zdravim, inteligentnim i objektivnim stavom, apsolutno nije briga za podijeljeni Mostar. Oni ne poznaju „onu” stranu, imaju samo jedan grad u kojem žive i kolektivno ih je sram slike koju zadojena bagra projicira ostatku svijeta o njihovom gradu. Problem je što mladi s ispravnim i otvorenim pogledima na život ne koriste niske udarce, gradske nerede ni pumpanje nacionalističkih strasti da bi ih se čulo, tako da njihov glas uvijek nekako ostane utišan i skriven iza novog bombastičnog naslova u novinama o još jednom dokazu podjele u Mostaru.

Tu na scenu ulazi Bruce Lee kao fenomenalan i apsurdan ispad humora u gradu u kojem se susjedi gledaju preko nišana, gdje se broje krvna zrnca, a nasuprotne strane natječu se tko će izgraditi velebniji hram svom bogu. Od cijelog Mostara, on mi je možda najdraži simbol grada. Kad je tek postavljen, stanovnici su se svađali na koju će stranu biti postavljen, da ne bi izgledalo kao da prijeti drugoj, time upravo dokazujući koliko ne razumiju bit spomenika. Znakovitost Brucea Leeja u Mostaru je u tome što on predstavlja univerzalan simbol pravde, borbe za prava slabijih, koja ne poznaje „one” strane i „one” ljude, on je pozlaćeni uzor lišen predrasuda.

Čovjek koji je odgovoran za njegovo ustoličenje danas nije isti čovjek koji je prije deset godina bacio urnebesnu rukavicu u lice primitivnim ljudi koji mu sustavno uništavaju grad, ali je Bruce ostao isti i ostat će isti. Eno ga još uvijek, u polučučnju koncentrirano odmjerava prolaznike i izaziva mi osmijeh na licu. Nadam se da će se jednog dana mostarska mladost, posebno studenti, trgnuti iz učmalog drijemeža i pokušati promijeniti nešto.

Da će se, ako već nemaju uzora među starijima, među profesorima i političkim vođama, bar ugledati na kung fu majstora koji se, eto, neočekivano, od svih mjesta na svijetu, našao usred, na silu podijeljenog, Mostara, istovremeno tako genijalno neprikladan, a tako potreban.

Komentari na članak

Vezani članci

Mobilne aplikacije

Brže, lakše, jednostavije

Aplikacije za lakši rad novinara

Zahvaljujući razvoju mobilne tehnologije, pristup informacijama znatno je brži i lakši. Bilješke možemo spremati, a fotografije dijeliti.

Prvo motivacijsko predavanje u sklopu projekta „Mozgalo“

eSTUDENT

Prvo motivacijsko predavanje u sklopu projekta „Mozgalo“

„Mozgalo“ – prvo i jedino studentsko natjecanje u Hrvatskoj u dubinskoj analizi velikih količina podataka i izradi Big Data rješenja ponovno kreće!

Stolni tenis

Splitski sveučilišni sportski savez

Traju prijave za UniSport natjecanje u stolnom tenisu

Zainteresirani se mogu prijaviti slanjem ispunjenih obrazaca preko profesora TZK-a najkasnije do petka 9. prosinca 2016.

Zgrada tri fakulteta u Splitu

Suradnja Sveučilišta i splitskog kluba

Ispred Zgrade tri fakulteta u Splitu trajno zasađena Hajdukova murva

Tim događajem završena je akcija koju je Sveučilište početkom ove godine pokrenulo zajedno s HNK Hajduk, a koja simbolički označuje povratak Hajduka njegovim sveučilišnim korijenima.

Otvaranje Žito case studyja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

Ekonomski fakultet Osijek

Otvaranje Žito case studyja na Ekonomskom fakultetu u Osijeku

Studenti Ekonomskog fakulteta u Osijeku kroz tri će mjeseca imati mogućnost surađivati sa Žitom d.o.o. kroz rad na četiri problemska zadatka u tematski različitim područjima interesa.