Sorbus Aucuparia

Akademik u akciji promatranja divlje seoske flore i faune

Kolumna: Leona i krave

Uzbudljivo je bilo prvi dan natjerivati purane po dvorištu, voziti se na traktoru, skompati se sa 70-godišnjim susjedom i svakodnevno s njim voditi krave na ispašu. A onda...

Prošli sam se tjedan napokon domogla akademske titule prvostupnika. Naravno, moglo se to dogoditi i godinu ranije, ali nije. Opravdavam svoje postupke činjenicom da ne želim ranije završiti na burzi, budući da mogu kasnije...

Jeste li skužili kako je dobivanje te titule jednako proslavi 18. rođendana? S 8 godina mislite kako je napuniti 12 godina života nešto fantastično i kako ćete tada biti dovoljno odrasli i da će vam se svi diviti kad sjednete na prednje sjedalo automobila s majkom ili ocem. Onda napunite 12 godina i ne osjećate se zreliji, a kamoli pametniji i shvatite da postoje milijuni ljudi koji se voze naprijed i isto tako - pune rođendan. Naposljetku čekate 15. godinu jer, hej, pa ti ljudi su apsolutno odrasli i važni, a i klipsaš za njima kad sjediš na igralištu kod osnovnjaka.

Napuniš i tih 15 i opet se razočaraš jer božanska providnost ne dolazi s neba ni na taj dan u listopadu. Oke, 18. godina. MORA biti drugačije; pa punoljetan si! To je logično: takav je poredak u svijetu. Onda dođe i tih 18... Shvatiš da ne staneš u svoje hlače iz prvog razreda srednje, odjednom imaš tonu papirologije i počinju ti dolaziti papiri iz banke.

To je ono što dobiješ kad postaneš punoljetan – odgovornost. Majci je lakše jer zna da je neće kazniti zbog tvoje gluposti kada se naliješ. Sad možeš ostajati vani koliko god želiš. I više ništa nije fora i više ništa nije anarhistički. Damn.

Tako žalostan proces, a tako je i s titulom. Te neke linije samo označavaju kraj neke ere; ere koja je bila dobra, a od sada moraš samo prihvatiti više odgovornosti. Kao napredovanje na poslu, osim što nemaš posla i nemaš više novaca, samo manje novaca (i manje živaca). Odrastanje...

Počeci života na selu

S osam sam se godina iz Zagreba preselila na selo. Majčin novi brak i novi početak. Kada imaš osam godina i završio si samo prvi razred osnovne, u praksi te ništa ne veže uz neke osobe ili okruženje. Preseljenje ti je nešto najuzbudljivije u životu i time se hvališ svima jer ne shvaćaš što je to odlazak iz metropole u selo. Uzbudljivo mi je bilo izaći iz automobila i zagaziti na kokošji izmet, pomirisati to i zgroziti se realnošću.

Uzbudljivo je bilo prvi dan natjerivati purane po dvorištu, voziti se na traktoru, skompati se sa 70-godišnjim susjedom i svakodnevno s njim voditi krave na ispašu. Lijepo je kada si dijete jer ne razmišljaš - samo djeluješ. Onda ti se dogodi i prva seoska ljubav, jer ljubav je ipak na selu. Pa te on po cijelom selu vozi traktorom ili te vuče dok si ti na rolama (najbolji osjećaj ikada). Svi te gledaju, a ti mašeš kao princeza jer se osjećaš posebno i misliš kako je sve to super. Dobivaš prvu Barbie kuću iz Slovenije jer te odjednom primila faza lutkica (nakon faze skupljanja kolekcije od 90 i nešto autića) pa si faca u cijelom selu koje usputno ima nešto manje od 200 stanovnika i svi dolaze u tvoje dvorište; sjediti na tvoj plot i pričati s tobom.

Koja dječja idila. Onda se odjednom u petom osnovne tvoji odluče preseliti u drugo selo koje je udaljeno desetak kilometara. I dalje ideš u istu osnovnu i širiš krugove, no to se preseljenje sada događa u vrijeme kada postaješ svjestan svojeg postojanja i počinješ upotrebljavati ono što drugi oko tebe nemaju – mozak. Počinješ učiti jer shvaćaš da je znanje moć, počinješ pričati s nastavnicima izvan okvira nastave i širiti svoja polja interesa.

Ljudi te počinju izolirati i ismijavati te čudnim epitetima, ali nikad na temelju znanja, već na temelju nekih obrazaca ponašanja. U doba samoosvješćivanja to je najmanje što trebaš, no praviš se snažnom osobom jer ti je majka tako rekla. Zakopavaš se u knjige i napuštaš ekipu koja ti se, zapravo, cijelo vrijeme smije i čini te nesigurnom.

To je cijeli proces odrastanja na selu. Selo je jedna okorjela sredina koja pretjerano ne tolerira osobe koje nisu tamo rođene ili one koji se ne mogu uklopiti zbog načina razmišljanja. Jedina razlika između tada i sada je što u zadnje vrijeme promatram ponašanje i iščuđavam mu se. Primjerice, omiljena mi je priča o mojem susjedu o kojem sam pisala i na Facebooku.

Kolumna: printscreen statusa

Herr Flick je zakon, a još je više zakon jer on uopće ne shvaća što je sporno u njegovom obrascu ponašanja. Ajde dobro, čovjek ima godina. No, fascinantno mi je ponašanje ljudi s kojima sam išla u osnovnu školu...

Djeca imaju djecu

Prvo, zajedničko im je svima što svi već imaju dijete. Naravno, tu se razlikuju oni koji su se tradicionalno vezali u brak i oni koji su zanijekali općenje s nekom osobom te se prave svecima, prozivajući svaku drugu djevojku kurvom. Ne poznajem ni jednu osobu iz osnovne škole koja je u sretnom braku (naravno, braku koji je sklopljen zbog trudnoće) i koja se stvarno voli. Većina tih mladih mama preko vikenda ostavlja svoje dijete roditeljima kako bi mogle nesmetano izlaziti van, a i taj se brak temelji na varanju o kojem svi znaju, ali nitko to neće otvoreno reći. Javne tajne spajaju sela, buduće i sadašnje roditelje i glupost – mladost.

S obzirom da ne planiram u brak tako skoro, susjedi i poneki vozač Čazmatransa proglasili su me "starom kokom". Ipak, uskoro punim 23 godine i moja se maternica, eto, očito raspada vrlo brzo. Kakva biologija i medicina? Nemojmo se zavarati. Ako sada nisam našla nikoga niti ću u budućnosti. Veli mi susjeda neki dan: "Jao, pa šta baš nikog nemaš? Umrijet ćeš sama... Pa nisi tako loša. Čula sam ja da neki trube automobilom kad prolaze kraj tebe."

Eto, koja sreća, pa meni automobili trube po cesti! Sreća pa su to ljudi koji su u spomenutom braku i odjednom su dobili želju da pričaju sa mnom. Koja sam ja sretnica! Odmah idem na ulicu čekati taj jedan auto da me odveze na obližnju zapuštenu pistu pa da se fokusiramo na pravi dio svega – romantično isprobavanje amortizera.

Teško je odrastati u okolini koja je puna predrasuda, a još teže je biti pristojan kada ti se neki ljakse zakelji na stanicu dok čekaš autobus i ima ulete od kojih dobivam migrenu... Kao i neki dan:

-          E, mala, pa dugo te nisam vidio, kaj ima? Ideš na posao?

-          Ne, na faks.

-          Na faks? Haha, daj ne jebi, ti još ideš u školu? Ne bi ja.

-          Eto, ti ne bi, ja bi. I?

-          Ma ti si luda. A jel imaš nekog?

-          Ne.

-          Pa zaš'?

-          Ne da mi se.

-          Ma nisi naišla na pravoga. Znam, ne prave me u više izdanja.

-          Haha, sori, netko me zove.

(Oke, ugasila si zvuk u džepu, sad izvuci mobitel, pravi se da se javljaš na njega i da pričaš s nekim... "Eeeej, da da, kava stoji. Kak ti je bilo vani? Ahaa, ma nemoj... E ček, sekundu. - Sori momak, evo ide bus... Vidimo se. - Da, da, evo me natrag, pozdravljala sam tu nekog kog znam." Ulaziš u bus, nema više gnjavatora, slušalice na uši - check, idemo odrapiti sat vremena sna do Zagreba.)

Ovo je scenarij koji se događa najmanje dva puta mjesečno. Ne želim biti nepristojna ni prema kome, ali ti ljudi i ja smo raskrstili kao Španjolska i Katalonija. No i dalje smo, zbog stjecaja okolnosti, zajedno na istom prostoru. Ne, ljudi se ne mogu promijeniti nečijim utjecajem niti će se situacija toliko promijeniti da ti ljudi postanu ugodni za slušanje i odlazak na kavu.

Za sada mi je izolacija super. Vrt mi je iza kuće i što dalje od ceste, a u Zagreb ionako idem ili vrlo rano ujutro ili kasno navečer tako da su kontakti minimalizirani. Ne smatram se nekom uobraženom osobom, ali ako možeš birati ljude s kojima želiš imati kontakt, zašto ne?

Naposljetku, život je prekratak za gubljenje vremena na nekoga tko nikada neće prihvatiti činjenicu da imate različito mišljenje.

Komentari na članak

Vezani članci

Ilustracija posao

Zapošljavanje

Par trikova za traženje posla kad vam je CV siromašan

Krajnje je vrijeme da se osamostalite i počnete živjeti od vlastitoga rada. Premda nemate iskustva, ne gubite nadu u pronalazak posla. Potrebno je samo malo upornosti i lukavstva.

 6 savjeta za kreaciju najboljeg mjesta za učenje

Početak sezone kolokvija

Šest savjeta za stvaranje najboljeg mjesta za učenje

Donosimo vam šest savjeta za poboljšanje vaših studentskih radnih navika koji će vam zasigurno biti od pomoći za sve bliže razdoblje kolokvija.

No stress

Sebastijan Ivasović

No stres, pliz

Možda ste vi o tome razmišljali drugačije i to je u redu, ali ipak ostanite sa mnom do kraja teksta kako bih vam iznio misli koje zasigurno kuhate i u vlastitoj glavi.

Irska zastava

Odlazak u inozemstvo

Kako raditi, studirati i stanovati u Irskoj

Za Irsku ne treba viza ni radna dozvola, a minimalna satnica je 65,74 kune.

Dead Poets Society

Na današnji dan

Sjećamo se profesora čije su riječi i ideje nadahnule brojne generacije studenata

Svatko ima omiljenog profesora, ali jedan kojeg je svijet upoznao prije 27 godina, ipak povezuje najviše generacija. Kako živjeti po krilatici Carpe diem? Jeste li znali da poznavanje jezika služi da zadivite žene? Saznajte što nas je još o životu naučio voljeni profesor Keating.