1968. vs 2014.: pronađi razlike!

Nedavno sam na jednom kolegiju na fakultetu trebala pripremiti izlaganje na temu 1968. u Jugoslaviji. Marljivo sam prionula na taj zadatak iz interesa, ali i zbog prilike da napokon uronim više u tu famoznu godinu koja se kao žvaka razvlači među starijima, ali i među mlađima.

Moja majka tada je imala tri godine, no veli da je odrasla na tim pričama koje se sada spominju tek zbog dizanja morala među studentima i dokazivanja da i mi, akademski građani, možemo nešto naučiti iz ove povijesne priče.

Idemo prvo usvojiti to da mi nismo ništa naučili doli toga da se pozivamo na događaje i svi šapćemo što se treba napraviti. Stvarnost je da ništa nećemo napraviti. Jesmo? Odlično. Idemo se sada igrati jedne igre. Ja ću vam ispričati jednu priču. Priči je zajedničko mjesto održavanja, ali godina nije. Tko prvi pogodi - dobit će diplomu bez posla.

Tada ili sada?

Godina je. Nije bitno je li ova ili ona. Samo je godina. Ekonomska situacija je u banani. Industrijska proizvodnja je u konstantnom padu, a političari na razno-raznim sastancima uporno pričaju kako se to definitivno treba promijeniti. Donose se razni akti u kojima većinom piše što bi se trebalo napraviti, ali ne i kako. Uvijek taj kako zariba cijelu situaciju. Zar ne možemo samo sjediti i problematizirati i donositi prijedloge? 

Uslijed cijeloga kaosa, u prvi plan umjesto ljudi dolaze političari koji se međusobno prepiru. Konzervativci, liberalisti, oni u sredini. Na vlasti su ljudi koji nisu ni podobni donositi odluke za svoje područje. Među time je donesena i odluka kojom su cijene povišene, umjesto da se smanjuju jer se država mora ipak nekako prehraniti. Moramo malo posuditi i iz vanjskih fondova. S obzirom na to da zarada nije na razini, počinju se masovno otpuštati ljudi pa je tako u jednom mjesecu poslove izgubilo skoro pa 13 000 ljudi. Možda i više, ali tko broji ljude, kao da su oni bitni. 

Sve više radnika odlazi u inozemstvo zarađivati za koricu kruha, no dokle će inozemstvo primati ovaj odljev ljudi? Ima li Njemačka toliko bauštela u svojemu džepu i, ako nema, može li ih otvoriti dovoljno? Nagli bum banaka i kredita. Krediti su svugdje jer, ako nemaš para, zadužuj se. E, sad, kako ćeš to otplatiti - ne znam ni ja, nisam ovdje da dijelim savjete, a nisu ni činovnici u banci.

Studentski problemi - je li nama tako loše?

U ovoj nesvrstanoj Godini ima i studenata. Imaju ti studenti sreće što studiraju u ovoj Godini jer je država uvelike u proteklih nekoliko godina odlučila svoju pažnju i financije posvetiti upravo njima. S obzirom na to da je prije studiranje bilo povlastica nekih elitnih i bogatih građanina, država je odlučila obrazovanje učiniti dostupnim svima bez obzira je li vam ćaća brico, staklar ili prodavač na kiosku. Koja sreća i veselje u obitelji, mali Miho će biti prvi u obitelji s diplomom! S obzirom na to da mali Miho nije jedini koji tako razmišlja, sveučilišta se šire, a tako i nastavnički kadar. I tu se već događaju nezadovoljstva:

a) profesori su nezadovoljni jer puno rade, a imaju premale plaće

b) država nije zadovoljna jer studenti previše studiraju i onda odlaze iz države ili ne ispunjavaju ona mjesta na radnom planu

c) asistenti se ne uspijevaju probijati na akademskoj sceni

d) demonstratori nisu plaćeni na adekvatan način

Naravno, studenti nisu zadovoljni cijelim sustavom koji ih tretira kao smeće, a od njih očekuje budućnost. To se ponajprije tiče prekapaciranosti. Premalo mjesta u studentskim domovima, stanovi su preskupi, previše studenata da se zadovolji krevet i jeftiniji život ljudima koji moraju trošiti bogatstvo iz roditeljskog džepa na literaturu. Pojavljuje se sve intenzivniji problem ilegalnih stanovnika. Stipendija nema ni pod razno, a čak i da ih dobijete morate imati 4,0 - 4,5 prosjek, ispunjavati gro uvjeta. Kada ispunite te uvjete, netko će dobiti tu stipendiju jer ima rođaka u uredu. Studentski domovi su, blago rečeno katastrofa. Zidovi se ljušte, dlake u tuš kabini, poneki razbijeni prozor, pukotine nasred hodnika, miris socijalizma i zaboravljenosti. Bitno je da se ima krov nad glavom, kako bi se reklo. Prisutna je i disproporcija unutar kvalificiranja za poslove pa tako tek diplomirani ljudi neće naći posao jer, eto, svi žele biti povjesničari i kroatolozi, a nitko ni pod razno inženjer. 

A što kada vam kažem...

No, sada kada smo odigrali ovu igru opisivanja, vrijeme je da pogodite o čemu se ovdje radilo. Ako sada želite mene nadmudriti i reći da se ovdje radilo o 2014.   jer bi svi očekivali opis 1968. i vice versa, razočarat ću vas. Navedena priča je apsolutno ista za obje godine i to su sve sličnosti koje ova dva vremena nose. Iznenađeni? Da? Ne?

Razlika u cijeloj ovoj igri je ono što se dogodilo nakon izlistavanja svih tih obilježja. A to bješe prosvjed. Megagigantski prosvjed. Je li to bilo zbog drugačijeg sistema, represije, smanjenih prava? Jugoslavija i je i nije bila dobar sistem. Nijedan sistem nije dovoljno dobar da bi zadovoljio sve stanovnike. Ipak, ako si pripadao Partiji, imao si televizor u boji. Ako nisi, bio si progonjen. Ovisno o tome jesi li bio spreman živjeti kako puše vjetar, tako ti je i bilo u ovoj državnoj tvorevini (ili bilo kojoj drugoj). Tendencija pljuvanja po institucijama je uzgajana stoljećima. Pa i Cezar je umro zbog toga, a sada ljudi govore kako je bio vrhovni vojskovođa i mudrac - no, to se sada promatra u drugačijoj perspektivi jer se dogodilo DAVNO.

Tako se i ova kulminacija prosvjeda dogodila DAVNO. Naše generacije se toga ne sjećaju i to se uči iz knjiga, a kada se uči iz knjiga jasno je da to nikako ne može biti primjenjivo. Da je primjenjivo ne bi bilo u knjigama, to je svima jasno, to tako danas i učimo na fakultetima. No, činjenice su drugačije. Ljudi su se digli. Studenti koji su danas naši djedovi, bake, tetke, tetci, možda majke i očevi. Ljudi su se zatvorili u svoje ustanove, pisali po transparentima, sukobljavali se s policijom, vodili pregovore, pisali pamflete, organizirali se i grupirali, dogovarali. Makar su bili dislocirani, komunicirali su, krali vatrogasno vozilo, švercali letke u torbicama i grudnjacima, bili aktivni.

Aktivizam je danas postao nešto negativno i sektaško jer je zatvoren u svoja četiri zida i jer se konstantno odvija među jednim te istim akterima. Komunikacija postoji kada se treba ići piti. Savjet kolegama - studentima: možda da pozovete ljude na prosvjede tako što će na Facebook eventima pisati BESPLATNA CUGA. Ili barem 5 kuna rakija, ne mora ni biti besplatno. Ljubav i sloga idu kroz želudac. A vi svi ostali, prosvjede i veća prava dobiti nećete dok ne dignete dupe i ne napravite konkretne dogovore. Preletite ovim odjeljkom povijesti i učite od naših obitelji. Ili nemojte. Doma je toplije pa slobodno nastavite iz fotelja gledati vijesti u kojima Ministarstvo i Sveučilište, ljudi koji nisu studenti i koji ne znaju što studenti žele, kroje vama pravila.