Bizarna znanstvena istraživanja

Često čujemo kako je granica između genijalnosti i ludosti tanka. Znanstvena istraživanja, koja svojom bizarnošću plijene pažnju, najbolja su potvrda tome. Što uzbuđuje purice, kako preobratiti homoseksualce, slonovi na LSD-u i nekoliko načina kako oživjeti mrtve samo su dio znanstvene znatiželje koju donose sljedeći primjeri.

1. Studentska aktivnost

Za početak, donosimo rezultate jednog istraživanja o studentskoj populaciji. Antagonizam između društvenjaka i prirodnjaka ionako je odavno utemeljen, a ova bi studija mogla još više produbiti taj jaz. Djevojke, kada ćete se idući put dvoumiti između nekog PMF-ovca ili studenta humanističkih znanosti, imajte na umu da je zastupljenost seksualne nevinosti kod muškaraca do 25 godina veća među studentima prirodnih znanosti u odnosu na njihove kolege s drugih fakulteta. Gledajući cjelokupnu sliku, studentice su aktivnije od studenata, a najproduktivnijima su se pokazale polaznice umjetničkih fakulteta.
 

2. Život poslije smrti

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća doktor Robert Cornish vjerovao je da može oživjeti mrtve ukoliko im vitalni organi nisu oštećeni. Izveo je niz pokusa pokušavajući oživjeti pse. Leševe mrtvih životinja, koje bi prethodno ugušio i ostavio ih mrtve desetak minuta, stavljao je na klackalicu kako bi im pokrenuo cirkulaciju krvi te im ubrizgavao mješavinu adrenalina i sredstva protiv zgrušavanja krvi. Tim je principom uspio oživjeti dva psa, ali slijepe i oštećenih mozgova. Cornisha su s vremenom izbacili s fakulteta, a onda je pokuse nastavio u svojoj šupi u dvorištu.
Nakon nekog vremena je izjavio kako je spreman eksperimentirati s ljudima. U tu svrhu pripremio je pravi frankenštajnski stroj od priručnih dijelova usisivača, radijatora i vezica za cipele. Dobrovoljce za eksperiment nije bilo lako pronaći, ali prijavio se Thomas McMonigle, zatvorenik osuđen na smrt. Ipak, država je odbila dozvoliti eksperiment zbog straha da bi osuđenik zaista mogao oživjeti, pa bi ga morali pustiti na slobodu.

3. Nepotpuni Kerber

Nevjerojatnu količinu imaginacije pokazao je svojedobno ruski znanstvenik Vladimir Demikov kojeg je zanimalo kako presaditi ljudsko srce ili pluća. To je odlučio saznati tako da je zašio glavu, ramena i prednje šape omanjeg psića za vrat njemačkog ovčara. Sve što su radili, radili su sinkronizirano, od hranjenja do glasanja. Priča o dvoglavom psu obišla je svijet 1954. godine, a znanstvenik je ponosno pokazivao svog monstruma kako s obje glave pije mlijeko. Demikov je proizveo 22 pseća čudovišta, ali nijedno nije poživjelo dulje od mjesec dana. 

4. Perverzne purice

Još jedno istraživanje koje je donijelo stanovite promjene u znanosti. Zašto i kako su Martin Schein i Edgar Hale šezdesetih godina na sveučilištu u Pennsylvaniji došli na ideju da iskušaju granice napaljenosti jednog purana nije poznato, ali rezultati su bili zanimljivi. Napravili su model purice u prirodnoj veličini, pa joj trgali dio po dio tijela, a purani su bili uzbuđeni i kad je ostala samo glava na štapu. Uzbuđenje je splasnulo tek kad je pred njih došla bezglava purica, pa su znanstvenici zaključili da je glava najveći faktor kod parenja tih životinja.
 

5. Beskompromisni doktor

Odlučan u namjeri da dokaže kako žuta groznica nije zarazna, doktor Stubbins Firth je početkom 19. stoljeća eksperiment odlučio provesti na sebi. Prvo je bljuvotinu zaraženog pacijenta utrljao na ranu na ruci, a kad to nije upalilo počeo ju je gurati u druge otvore tijela (uključujući oči) te je na koncu i popio.
Doktor je ostao zdrav kao dren, ali to, suprotno njegovom mišljenju, nije dokazalo da groznica nije zarazna. Kasnije se ispostavilo da se prenosi direktno krvlju, najčešće ubodom zaraženog komarca.
 

6. Oživljavanje mrtvaca

Luigi Galvani otkrio je 1780. godine da strujni šokovi mogu pokrenuti mrtve udove kod žaba. Naravno, nakon toga bilo je samo pitanje vremena kada će netko odlučiti protresti ljudski leš. Dvadeset i tri godine kasnije to se i dogodilo. Galvanijev nećak odlučio se poigrati strujom i mrtvim tijelima. Prvo bi zakvačio žice za uho i usta te bi struja zgrčila facu leša u figuru boli, a lijevo oko bi se otvorilo. Scena koju je zaigrani nećak čuvao za kraj bila je stavljanje jedne žice na uho, a druge u anus. 120 volti bi rasplesalo cijelo truplo te je izgledalo kao da se čovjek vraća u život. Što se vratilo u život, bila je tek njegova stražnjica.
 

7. Nadrogirani slon

Problem koji je desetljećima uzrokovao glavobolje znanstvenicima diljem svijeta konačno su 1962. godine razriješili znanstvenici Louis J. West i Chester M. Pierce: kako će reagirati slon pod utjecajem 300 grama LSD-a, količinom koja bi inače do delirija dovela skupinu od 3000 ljudi. Navodno je tripoljubive znanstvenike zanimalo hoće li mužjak slona upasti u trans ludila zbog kojeg te životinje postaju seksualno agresivne. Slon Tusko nekoliko je minuta bezglavo trčao, a potom se srušio i uginuo. Na kraju su vrli znanstvenici zaključili da bi se droga mogla koristiti za uništavanje čitavih krda slonova na područjima na kojima uzrokuju velike probleme.
Činjenica da su znanstvenici i sami konzumirali ovu drogu čini taj eksperiment nešto razumljivijim.
 

8. Miligramov eksperiment – lekcija poslušnosti

Pravdanja nacističkih liječnika, kako su „samo slijedili zapovijedi“ u svojim monstruoznim eksperimentima, potaknula su Stanleya Miligrama da sazna je li uopće moguće počiniti takve grozote samo zato jer je osobi to rečeno. On je 1963. godine četrdesetak studenata rasporedio u dvije prostorije. Jedna je skupina glumila učitelje i postavljala pitanja, dok su drugu skupinu činili učenici koji su odgovarali na ta pitanja. Za krivi odgovor učenik bi od strane učitelja bivao kažnjen električnim šokom koji je svakim pitanjem sve više rastao. Šokovi nisu bili pravi, a učenici samo glumci koji su urlanjem, plakanjem ili cviljenjem trebali izazvati suosjećajnost kod učitelja kako bi ovaj prestao. Premda je velik broj studenata već oko polovice eksperimenta preispitivao svoj čin, 65 % njih dovelo je elektroškove do najveće razine XXX samo zato jer im je čovjek u bijeloj kuti govorio kako je vrlo važno da nastave.
Isto su istraživanje proveli Sheridan i King, ovaj put za stvarno sa psićem u ulozi žrtve. Zadatak psa bio je stati na određeno mjesto s obzirom na treperenje svjetla. Volonteri, koji su isporučivali sve ubojitiju struju za svaku krivu reakciju psa, snebivali su se, plakali, tresli i mahali rukama pokazujući psu gdje da ide, a ipak je na kraju njih 20 od 26 ubilo psa.
 

9. Lijek protiv homoseksualizma

Nakon što je otkriven centar za užitak u mozgu štakora, koji je bio spreman umrijeti od istog, bilo je samo pitanje vremena kad će se naći netko dovoljno ambiciozan da obrati ljudsku seksualnost. Robert Heath je 1970. godine prikopčao elektrode na ključnu moždanu regiju homoseksualca, nazvanog B-19. Dok je ovaj doživljavao vrhunac ekstaze, Heath je uveo 21-godišnju prostitutku u nadi da će ju ovaj percipirati kao objekt požude. Nakon sat vremena, B-19 je konačno pristao na seksualni odnos. Ne znamo je li „doktoru za homoseksualizam“ bilo poznato kako se B-19 po povratku u normalan svijet vratio starim navikama.
 

10. Hoćemo u krevet?

Kao što smo započeli, tako i zatvaramo sa studentima. Psiholog Russell Clark pokrenuo je 1978. godine lavinu oko pitanja kako muškarci i žene doživljavaju seksualnost. Naime, angažirao je volontersku grupu mladića i djevojaka koji su šetali studentskim domom i nasumice ispitivali ljude suprotnog spola bi li htjeli s njima ići u krevet. Studentice su dobile 75 % pozitivnih odgovora, a onih 25 % negativnih su uglavnom navodili razloge poput „oženjen sam“, a ne „ne bih htio“. Studenti pak nisu dobili niti jedan pozitivan odgovor od djevojaka pa o vjerodostojnosti ovog istraživanja sami prosudite.