Dok se u Kini varanje na ispitu kažnjava zatvorom, hrvatski ga studenti opravdavaju

Varanje? Taj izraz poznajemo kao loš i negativan, a s druge strane poznat nam je i kao način snalaženja. Nemali broj puta čuli smo od profesora da je dobro raditi šalabahtere jer dok ih izrađuješ naučiš puno gradiva. I dok u jednu ruku ta teorija ima smisla, u drugu ruku svi mi znamo neke studente koji su znali manje od nas, a rasturili na ispitu zahvaljući istom tom šalabahteru. 

Također treba uzeti u obzir da više nisu u pitanju samo stari rukom ispisani šalabahteri umanjeni na dimenzije za koje ti je potreban Supermanov vid, već su danas postala popularna i iznimno raširena varanja uz pomoć novih tehonologija – skripte na mobitelima, bubice u uhu, kamere i razne druge stvari za koje neki od nas nikad nisu čuli.

Portal EduCentar u lipnju ove godine objavio je rezultate svog istraživanja o varanju. Ono je provedeno na gotovo 400 sudionika. 95% sudionika reklo je da je barem jednom u životu varalo. Utješno je to što je samo 16% izjavilo da je varanje njihova glavna i jedina metoda polaganja ispita.

Kao metodu prepisivanja 93% koristi šalabahter, 85% se često došaptava, dok ih 11% od kolega prepisuje. Nove tehnologije (mobitele, bubice…) koristilo je 19%, no svega 4% se ovime koristi kao glavnom metodom.

Čak 83% ispitanika uhvaćeno je u varanju, no ili nisu bili kažnjeni ili je kazna imala kratkotrajne posljedice (opomena, oduzimanje ispita,…).

U većini članaka po internetu krivnja pada na studente, no mali broj članaka govori o krivnji društva i potrebi za perfekcionizmom. U Kini roditelji ističu djeci da je potrebno da upišu dobru školu pod svaku cijenu, a ako dijete ne može to postići, naravno da će posegnuti za varanjem i tako ostati dobro u očima društva i roditelja. Potreba za uspjehom nije samo problem studenata. Independent piše o profesorima koji varaju tako što pomažu učenicima te tako poboljšavaju ukupnu ocjenu razreda, a u srednjoškolskim kuloarima se pričalo da se isto događalo i u Hrvatskoj na državnoj maturi.

Na kraju ispada da studenti nisu samo lijeni učiti pa zato posežu za metodama varanja, već su jednostavno tako naučeni te ih idealizirana očekivanja društva potiču na to.

Što na temu varanja kažu naši studenti?

Danijela s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu kaže:

– Profesori su često nesvjesni koliko je njihovih odličnih studenata odlično zahvaljući šalabahterima i što, unatoč tome što će svaki profesor reći da nema mezimca, itekako ih imaju, baš u tim odlikašima koji su prepisivali. Moja trojka daleko je vrednija od nečije petice, no to društvo ne zanima. Ja sam ta koja će biti zakinuta na poslovima koji traže prosjek ocjena ili ako ikad pokušam otići na neku dalju edukaciju. –

Davor s Filozofskog fakulteta u Mostaru govori:

– Sjećam se predmeta vezanih za Odnose s javnošću na fakultetu. Lik je radio ispite da je svako pitanje bilo nabrajanje. Koja je korist od ispita i koja je korist meni napamet učiti nabrajanja koja ne bi znao primijeniti u stvarnosti? Normalno da smo to svi prepisivali, osim nekih koji bi jedva dva dobili, ali tko im kriv kad su se pravili bolji od nas ostalih. –

Tea s Hrvatskih studija u Zagrebu:

– Kako se ne bi varalo? Gradivo je dosadno i zastarjelo, ispiti su dosadni i zastarjeli. Profesori sami sebi olakšavaju! Zašto ne bi stavljali esejistička pitanja? Zato što to moraju pomno čitati i više se ljudi može žaliti na rezultate. Problem je lijenost i kod jednih i kod drugih. –

Eva s Medija i kulture društva u Dubrovniku: 

– Pa sam taj koncept prepisivanja kod nas je svojevrsni dio folklora. Moramo priznati da u neku ruku pokazuje i samu snalažljivost učenika i studenata i svojevrsnu dozu inteligencije u danim trenutcima. Imala sam kolega i kolegica koji su doslovno duže pripremali šalabahter nego što sam ja učila. Ne mogu reći da sam bila neki konstantni prepisivač, ali nije ni da nikad nisam posegnula za pomoćnim sredstvima. Iskreno, u jednu ruku podupirem same šalabahtere i snalažljivost, ali do mjere u kojoj ti neće postati glavni način prolaska kroz školu ili faks bez uključivanja mozga. –

Toni sa Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu:

– Varao jesam, ali ne često. Smatram da ako je predmet kompliciran i profesor ga ne predaje dobro, ako je prolaznost niska i ako isti ne kontrolira studente na ispitima, studenti imaju pravo snaći se i položiti taj ispit. –

Na kraju Patricija sa Sveučilišta Sjever kaže:

– Gotovo svaki student je barem jednom varao na ispitu. Čak i oni najbolji su koji put pokleknuli jer su drugi varali i prolazili. Nažalost, svi su uvjereni da je to normalno, ali baš zato što svi to rade. Oni studenti koji to ne rade se osjećaju lošije, jer smatraju da su nesposobni. To je upravo posljedica toga da se prepisivanje smatra normalnim. –

Možemo zaključiti da nije problem samo u studentima. Varalo bi se manje da je gradivo zanimljivije, da je u ispite uložen trud, da je razmak između kolokvija/ispita barem tjedan dana, da društvo ne potiče perfekcionizam pod svaku cijenu, da profesori ne rade razlike među studentima na osnovu ocjena. Unatoč tome, varanje je stvar izbora i treba ga se osuditi te kazniti strogim mjerama. Ne zatvorom kao u Kini, ali barem nečim što će utjecati na tu osobu – novčanom kaznom ili nekim društvenim radom.