LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Intervju

Život studenata s invaliditetom: zagrebačke studentice otkrile s kakvim se izazovima susreću

U razgovoru s dvjema zagrebačkim studenticama, Marijom Bubanović i Veronikom Jelinić, donosimo izazove i poteškoće studenata s invaliditetom. Odgovorile su nam na pitanja o susretanju s predrasudama, poteškoćama u kretanju gradom i fakultetom te drugim zanimljivostima o kojima mnogi studenti ne razmišljaju svakodnevno.

U razgovoru s dvjema zagrebačkim studenticama, Marijom Bubanović i Veronikom Jelinić, donosimo izazove i poteškoće studenata s invaliditetom. Odgovorile su nam na pitanja o susretanju s predrasudama, poteškoćama u kretanju gradom i fakultetom te drugim zanimljivostima o kojima mnogi studenti ne razmišljaju svakodnevno.

Svima nam je dobro poznat studentski život i sve što on uključuje. Učenje, kave, izlasci, društveni život, faks te niz mnogih drugih aktivnosti kojima studenti nastoje popuniti svoje vrijeme. Pitate li se ikad kako se u ovom poprilično uobičajenom studentskom ritmu snalaze studenti s invaliditetom? Zavirili smo u svijet dviju studentica kako bismo saznali kakav je studentski život za studente s invaliditetom.

S nama je pričala Marija Bubanović, studentica Međunarodnog sveučilišta Libertas i Veronika Jelinić, studentica na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Marija od rođenja boluje od cerebralne paralize, koja se kod nje očituje u slabijoj motorici te ukočenosti osobito lijeve ruke, što joj stvara veliki problem pokretljivosti. Veronikin invaliditet zahvaća desni kuk koji je malo pomaknut, zbog čega joj je desno koljeno uglavnom savijeno i  ne može hodati pravilno, iako je uglavnom samostalna. Pitali smo kako te poteškoće utječu na njihov svakodnevni život, na što nam je svoj odgovor dala Marija:

– To jako utječe na moj život jer sam ovisna o roditeljima u 70% stvari koje radim, ponajviše kod oblačenja, tuširanja, kretanja izvan doma.

Marija svoje vrijeme voli ispuniti hobijima poput čitanja, igranja videoigrica te crtanja. Kaže kako ne može izlaziti ni baviti se sportom, ali kako to ima i svojih pozitivnih strana, primjerice, više vremena za učenje. Veronika nam je istaknula koje su za nju pozitivne, a koje negativne strane života s invaliditetom.

– Pozitivno je to što sam zbog invaliditeta upoznala puno ljudi koji su mi pomagali. Jako se rijetko vozim tramvajem, što znači da izbjegnem gužve i naguravanja s ljudima, pogotovo ljeti po vrućinama. Negativno je što neke aktivnosti stvarno ne mogu raditi, a voljela bih. I uvijek me zanimalo kako je to hodati kao svi drugi.

Kako obje studiraju u Zagrebu, zanimalo nas je koliko je zapravo sam grad prilagođen osobama s poteškoćama u kretanju. Marija tako navodi:

– Grad je općenito dosta dobro prilagođen, osim starijih zgrada, što se može i očekivati. Tehnički postoji prilagodba javnog prijevoza, ali nije se razmišljalo o tome da stanice imaju visoke rinzole preko kojih kolica i hodalice većinski ne prolaze bez tuđe pomoći, a razmaci između stanice i tramvaja/busa široki su. Ja naprimjer, na svojoj tramvajskoj stanici jedva prekoračim taj razmak, a svaki se put bojim da ću pasti u tu rupu.

Veronika, pak, ima nešto drukčije iskustvo u samostalnom snalaženju gradom, pa nam je otkrila kojim se sredstvima ona koristi.

– Po Zagrebu se krećem kombijem udruge, Uberom/Boltom ili pješice. Udruga Zamisli razvozi nas na faks i s faksa i bez njih bi stvarno bilo puno teže. Također, Fakultet financijski pokriva uslugu prijevoza Udruge. Tramvajem uvijek idem u pratnji s nekim pa to uglavnom budu avanture. Rute kojima se najčešće krećem već jako dobro poznajem, pa mogu otići i sama pješice do udaljenosti oko 1 km.

Kako se velik dio studentskog života odvija na fakultetu i predavanjima, pitali smo koliko su uistinu same zgrade njihovih fakulteta i sveučilišta prilagođene za studente s invaliditetom. Marija nam otkriva svoje mišljenje:

– Zgrada sveučilišta i nije baš prilagođena za osobe s invaliditetom. Lift postoji, ali on ide samo do nekih prostorija na katu, ne svih. Nema smisla da ovdje koristim hodalicu kad moram koristiti stepenice da bih došla na kat, a i hodnici su preuski. Doduše, većina kolega s fakulteta pomaže mi kada mi je to potrebno.

Veronika također navodi kako je zadovoljna pristupom osoblja svojega fakulteta i kako joj profesori i kolege izlaze ususret kad god je to potrebno. Međutim, što se tiče fizičkog kretanja na fakultetu, navodi sljedeće:

– Naš fakultet ima više zgrada. Ona u kojoj provedem najviše vremena je u Nazorovoj. Ima jedan kat i ne postoji lift, ali nema previše stepenica, pa mi nije problem kretati se uz rukohvate. Također, ima poseban ulaz za osobe s invaliditetom.

Kako Veronika inače stanuje u studentskom domu, htjeli smo provjeriti s kojim se izazovima susreće kod smještaja.

– Što se tiče smještaja u domu, četvrtu godinu zaredom živim u prizemlju s cimericom. Postoje i posebno prilagođene sobe za osobe s invaliditetom, ali nisam nikad tamo živjela jer smatram da to nije potrebno. Pri smještanju u dom u sustavu sam kao i svi studenti koji nemaju invaliditet.

Osim toga, zanimalo nas je postoje li i danas predrasude prema ljudima s invaliditetom te kako se okolina odnosi prema njima. Marija potvrđuje kako predrasuda još uvijek ima, međutim:

– I na to se čovjek navikne, pa sam si ja društvo našla online i svakodnevno komuniciram s ljudima iz cijelog svijeta. Primijetila sam da su u drugim europskim državama ljudi otvoreniji prema invalidima jer su me, naprimjer, u zračnoj luci u Amsterdamu puštali preko reda da ne bi morala dugo stajati u redu.

Veronika, pak, smatra kako ljudi iz njezine okoline uglavnom pozitivno reagiraju i često joj nude pomoć. Kaže kako se nikada nije osjećala izoliranom u društvu i da uvijek ima oslonac od drugih na kojima je izrazito zahvalna. Na pitanje postoje li razlike u studentskom životu između nje i nekoga studenta koji nema invaliditet, kratko je zaključila:

– Ne bih rekla da ima nekih značajnih razlika. Doživjela sam ja mnoge čari studentskog života, a i moj invaliditet sa mnom!

FOTO: PRIVATNA ARHIVA