Švicarska: zemlja kojom teku ... Franci

Ako se po jutru dan poznaje, onda bi odlazak na studijsku praksu u Švicarsku bio sve samo ne ugodan. Iako mi je omogućena praksa, proces dobivanja radne dozvole je trajao i trajao. Tek nakon dva mjeseca su mi ubrzanim postupkom i uz veliku pomoć švicarskog IAESTE-a ( i hrvatskog koji me preporučio njima) prikupljeni svi potrebni papiri i odobrena viza. Kako bi smanjili priljev Balkanaca u državu, uveli su regionalno veleposlanstvo u Beču koje pokriva dio srednje i jugoistočnu Europu te je vizu moguće podići jedino tamo.

Kod Švicaraca sam i prije dolaska shvatio jedno: ljudi vole igrati po pravilima, a prije toga ih jasno definirati. To se odnosi na potpisivanja ugovora za firmu prije dolaska (i to ugovora od četiri stranice za praktikanta), ugovor o stanovanju pa makar i za vrijeme manje od dva mjeseca te postupak autorizacije za gradski wlan (iako je besplatan). Tom organiziranošću se ostavlja minimalni prostor za zaobilaženje pravila pod izlikom nekakve nejasnoće što je kod nas omiljen sport.

Radio sam i živio u Badenu, lijepom gradiću udaljenom 30-ak km od Züricha (Hrvatima gurmanima zasigurno poznato mjesto zbog restorana Steve Karapandže). S obzirom na to da su me ljudi uplašili koliko je sve tamo skupo, odmah sam otišao u supermarket i pozorno pratio cijene proizvoda.  

Kruh 15 kn, pakiranje od 4 jajeta 15 kn, kila jabuka 30 kn, kila pilećeg filea 85 kn ... Ako bi se ikoji Hrvat s prosječnom plaćom odlučio doći ovdje i trošiti novce, zasigurno bi oprezno držao novčanik u džepu i pozorno preračunavao cijene iz franaka u kune. Kada vam kažem koliko samo praktikante plaćaju, sve priče o Švicarskoj kao zemlji skupoj za život padaju u vodu. Mjesečne plaće praktikanata se kreću između 11 000 kn (1800 CHF) i 16 500 kn (2700 CHF) neto, dok se prosječna početna plaća jednog inženjera kreće oko 5000 CHF neto. U kune preračunajte sami. Doduše, stanovi za iznajmljivanje su nešto skuplji (soba od 15 kvadrata s režijama u stanu s još dvoje ljudi me izašla 700 CHF), no za normalan život bez uskraćivanja ili razbacivanja je dovoljno 1700 CHF. Ostatak mjesečne plaće ostaje vama na milost i nemilost.

Kad sam već tamo odlučio sam i obići zemlju razgledavajući veće gradove. Na kolodvorima, a i u glavnim ulicama gradova sam primijetio jednu čudnu stvar: nema prosjaka. Nisam naišao ni na jednu osobu koja bi me žicala novce. Isto tako ekološka osviještenost im je svjetlosnim godinama ispred naše. Smeće odvajaju već kod kuće, a boce (besplatno!!) čuvaju i odvoze na predviđeno odlagalište. Iz svih fontana izlazi pitka voda, dok se ljudi i u glavnom gradu kupaju u rijeci.

PDV im je 2 %, a na alkohol i cigarete 8 % što dovodi do paradoksa da su Kraševe bombonijere (da, ima ih u trgovinama, uz Vegetu, ajvar i šljivovicu) jeftinije nego kod nas. Alkohol je jeftiniji (Martini je 50 kn), a cigarete skuplje (Marlboro 50 kn).

Doduše, ne mogu samo hvaliti zemlju. Ljudi su dosta zatvoreni i povučeni, a nakon posla idu odmah kući. Pojam kafića kod njih ne postoji i nisu upoznati s dočekivanjem jutra na izlasku. S 8 milijuna stanovnika i milijunom stranaca te velikim kulturološkim razlikama u odnosu na nas, ne čudi činjenica da Švicarci ne skaču od sreće na spomen još kojeg Balkanca koji će im doći narušavati savršeni sklad i toleranciju. No rad se cijeni, prekovremeno se zakonom mora platiti, a 13. plaća je uobičajna pojava. S 350 tisuća Balkanaca u zemlji nije teško naći osobu srodnog mentaliteta i životnih navika.

Zemlja s dvostruko većim troškovima života te šest puta većom prosječnom plaćom, nezaposlenošću od 2 % i jednim od najviših standarda na svijetu je destinacija broj jedan za rad u inozemstvu.