Britanija vs. Hrvatska

Državni zajmovi, sistem funkcioniranja menzi, knjižnice i biblioteke u koje se ulaže i do milijun funti – samo su neke od činjenica koje britanski sustav studiranja čine boljim i kvalitetnijim od hrvatskog.

Prije par godina kada sam razmišljao što bih mogao studirati i što me najviše zanima, ni u snu nisam mislio na studiranje u inozemstvu. Tada sam smatrao da je zagrebačko sveučilište najbolje, najmodernije, ali i dovoljno staro da bi bilo puno iskusnih profesora i stručnjaka. Da, to je bio taj uzvišeni ton prema hrvatskim fakultetima i visokim školama. 

Dvije godine poslije, kada sam preko Europskog doma otišao na studentsko putovanje u London, shvatio sam da sam bio u zabludi. Evo zašto.

Moj prijatelj Željko studira na jednom od britanskih sveučilišta, i to ekonomiju i poduzetništvo. Kad netko kod nas upiše ekonomiju, ljudi mu govore kako nikada neće naći posao, da je taj studij prelagan i manje-više svi imaju predrasudu prema istome. Međutim, tamo je drugačije, tamo se svi jednako odnose prema svim studijima. Studenti svoje ispite pripremaju u knjižnicama koje vrijede i do milijun funti, a okruženi su najboljom računalnom opremom. Komunikacija između profesora i studenata odvija se pomoću službenog maila na kojem su svi jednako ažurni. Ono što je važno za istaknuti o britanskom sustavu studiranja jest to da kod njih svaki student ima priliku za rad, istraživanje i profesionalni razvoj te tako svi imaju jednake preduvjete za ulazak na tržište rada.

Studentsko predstavništvo također je organizirano tako da se problemi studenata vezani za određeni fakultet rješavaju na razini sveučilišta, a ne na razini pojedinog fakulteta. Dakle, razlike između fakulteta puno su manje nego u Zagrebu – sve je to jedno sveučilište koje pokušava imati jednak standard i kvalitetu za sve studente, neovisno o fakultetu. Centri karijere rade svakim danom i stvaraju nove programe kojima se „bore" da se svi prvostupnici (bacc) uspješno zaposle nakon završetka studija. 

Na početku sam spomenuo nekakve državne zajmove. Otkako smo u Europskoj uniji, hrvatski studenti imaju pravo studirati na stranim fakultetima pod jednakim uvjetima kao i domaći studenti. U slučaju UK-a, studenti koji odlaze na faks dobiju zajam od države u iznosu školarine, tj. država im plati školarinu. Najviši iznos zajma je 9000 funti na godinu s 3 ili više posto kamate. Nakon što student završi fakultet i zaposli se, kroz porezni sustav počinje se vraćati iznos zajma na primanja iznad 21 000 funti godišnje. Država obračuna 9 posto od dijela plaće iznad propisanog minimuma i tako se otplaćuje dug. Otplaćivanje može potrajati 30 godina, a ako se ni tada zajam ne naplati – dug se otpisuje.

Smatram kako se hrvatski obrazovni sustav itekako može ugledati na britanski i dosta toga može „kopirati" od njega.  Da nam je je barem jedan ekonomski fakultet definiran kao i njihov, imali bismo dvostruko više sposobnih poduzetnika, ali i stručnjaka za javne financije te ostale ekonomske poslove. 

Nakon svega, i dalje imam vruću želju otići na jedno njihovo sveučilište upecati master degree i probati se vratiti u Hrvatsku.