„Bitno je razumjeti svjetlo, shvaćati boje, uhvatiti emocije i trenutak, slušati sebe i svoje ideje“

U današnjem svijetu gdje se svi vole hvaliti svojim fotkama sa svojih različitih gadgeta, imali smo priliku razgovarati s Matejem Pilašem, Požežaninom koji uživa u namještanju objektiva i hvatanju posebnih trenutaka već osam godina. Jedan od najčešćih motiva na fotografijama mu je priroda. Otkriva nam kako iskreno ne zna kada se rodila ljubav prema takvim motivima, ali zasigurno na tome može zahvaliti svojim roditeljima koji su često sestru i njega vodili vikendom u šetnju Papukom u bilo koje godišnje doba. Na taj je način već kao dijete osjetio tu povezanost, poštovanje i pripadnost prirodi. Matej je introvert, ne voli mjesta gdje je buka, gdje se okuplja veća količina ljudi i gdje je gužva. Na takvim mjestima je uglavnom nervozan i uvijek gleda kako to izbjeći.

– Što je najbolje u prirodi je isto tako. Buka je nesnošljiva, dešava se toliko stvari i puno informacija dopire do mene ali to mi ne smeta. Jer ta buka je vjetar, lišće, ptice, a sve te informacije koje dopiru do mene su promjene koje su nastale u prirodi od zadnji put kad sam bio na tom mjestu.

Najčešća Matejeva lokacija za fotografiranje prirode je Papuk. Razlog tome je što se ova planina nalazi nedaleko od Požege pa mu do željenog odredišta ne treba duže od 45 minuta. Tada je najčešća situacija da na određenu lokaciju dođe predvečer, obavi fotografiranje i vrati se kući po noći ili ujutro. To mu se jako sviđa kod Papuka – što se može ustati u 4 ujutro, otići na Papuk fotografirati i vratiti se kući do 8 sati i još ima cijeli dan pred sobom za ostale obaveze.

FOTO: Matej Pilaš

U slučaju Velebita je malo drugačije, otkriva nam. Dosta je udaljeniji, treba paziti na vremenske prilike i obaviti malo planiranja. Dakako i dosta je „opasniji“ nego Papuk i to dvoje se nikako ne može uspoređivati, ali to nije razlog zašto bi netko trebao „zaobići“ Velebit. Razočaran je činjenicom što na prvi spomen Velebita, ljudi odmah skaču s predrasudama kako tamo vladaju opasne zvijeri koje jedva čekaju nekog ludog čovjeka da naprave šumsku gozbu. Misli da su veće šanse da netko doživi prometnu nesreću nego da nastrada od neke životinje.

– Ako se ponašaš sukladno pravilima u prirodi, kao i s pravilima u prometu, onda si poprilično siguran da ti se neće ništa dogoditi, osim što ćeš se kući vratiti s ogromnim osmjehom i željom da ideš opet.

Zanimljivost koju nam je otkrio je ta što je čuo da neki izbjegavaju ići u prirodu jer se boje da će susresti neke budale i čudake koji će ih porobiti i prodati im organe na crnom tržištu. Razbija tu enigmu objašnjavajući kako će se tamo najčešće susresti drugi planinari, roditelji s malom djecom, ljudi u mirovini. Na avanture ide uglavnom sam. Priznaje kako su mu se ljudi u početku sami nudili da idu s njim i to mu se ispočetka činilo primamljivom ponudom. Kaže kako nisu očekivali da će se morati ustati u 4,5 ujutro, hodati po mraku u šumi iza pola noći ili da će morati čekati sat-dva da mu svjetlo bude dobro za „opaliti“ koju fotografiju. Dodatak negodovanju ljudi koji budu s njim su i često ne baš ugodne temperature.

– Meni nije problem provesti cijeli dan na Papuku s pola čokolade koja mi je ostala u torbi od prošli put i pola litre vode ili ostati 3-4 sata duže od planiranog jer imam osjećaj da bi možda mogao biti dobar zalazak sunca, a često ne bude.

U slučaju da se ide negdje dalje gdje su putni troškovi malo veći, onda se proba dogovoriti s još par kolega fotografa za koje zna da isto dišu, pa onda gore spomenuti problemi nisu toliko izraženi jer se i oni žrtvuju za istu stvar. Tako se zimus pridružio ekipi fotografa kojima je falio jedan putnik za Velebit. Dogovor je brzo pao. Idu bez obzira na snijeg i stanje na cesti prema Zavižanu pa kako bude. Nikad nije bio na Velebitu zimi pa mu je ovo bila zanimljiva avantura. Nije imao nikakve zimske opreme, pa je iz Osijeka krenuo autobusom za Požegu gdje je cijeli dan posuđivao opremu od kolega, spakirao se i oko pola noći mama i sestra su ga odvezle po mećavi i neočišćenoj cesti do Nove Kapele gdje je sjeo u vlak za Zagreb gdje je stigao oko 5 sati gdje ga je dočekala ekipa. Pokušali su se probiti do Zavižana, međutim nanosi snijega u zavojima su bili preveliki i terenac se nije mogao probiti.

– Pokušali smo podmititi lokalne vlasnike traktora s ralicama da nam probiju put, ali ništa od toga. Onda smo se ostatak dana vozali okolo naokolo i u 19 sati sam ponovno bio u vlaku za Novu Kapelu. Iskustvo neponovljivo, napravio sam možda 4 dobre fotografije, ali ponovio bih to bez obzira na sve.

Na pitanje što najviše voli fotografirati, Matej otkriva kako se odgovor mijenja kako stari i što se duže bavi fotografiranje. Kad se krenuo zanimati za fotografiju, obavezni motivi su mu bili kukci i cvijeće odnosno motivi koji su vezani za makro fotografiju. Trenutno je fokusiran na fotografije pejzaža u svim mogućim vremenskim prilikama i neprilikama.

FOTO: Matej Pilaš

To mu odgovara jer za dobre fotografije treba provesti puno vremena na terenu. Ima ideje za projekte koji su više socijalno-dokumentarne prirode s kojima bi se osvrnuo na stanje u državi, položaju određene skupine ljudi i propadanju jednog dijela naše povijesti. To planira realizirati nakon diplomiranja kada se bude mogao malo više posvetiti tome.

– Jedan od tih projekata bi bio i materijal za moju prvu izložbu. Dosta ljudi me pitalo kada će biti neka izložba, pa se nadam da ću im s ovim udovoljiti iako mi se čini da im sadržaj i neće baš odgovarati jer svi žmirimo i okrećemo leđa na stvari koje se događaju oko nas.

Budući da je Matej osječki student, otkrio je kako mu je Drava uvijek drag motiv. Interesantne su mu i ljetne promjene vremena, kad Osijek zasipa stotine munja. To mu je uvijek zanimljivo i trudi se biti na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bi pronašao što bolji kadar za fotografiranje munja.

Ovaj fotograf ima još niz drugih zanimacija i hobija. Prije se bavio streljaštvom zahvaljujući svom djedu. To mu je dosta dobro išlo iako sport kao sport je nije nešto atraktivan. Većini je bez veze, ali njega je izgradio kao čovjeka.

– Tu nema navijanja, vikanja, novčanih transfera, sve je mirno i tiho. Tu sam naučio jako puno o strpljenju i staloženosti te mislim da se to projiciralo na moj pristup fotografiji, ali i svemu ostalom u životu.

Streljaštvom se više ne bavi, tako da sad rijetke trenutke odmaranja troši na čitanje knjiga vezanih uz fotografiju ili putovanja. Voli sjesti na bicikl i provozati se do Kopačkog rita, to mu je najdraži oblik putovanja.

FOTO: Matej Pilaš

Zadnje dvije godine se navukao na zanatska piva tako da s kolegom voli otići isprobati neko novo pivo.

– Zanimljivo kako se Hrvati izdaju kao velike pivopije, a zapravo nemaju pojma koliko je pivski svijet zapravo šarolik i raznolik. Reklame su im nametnule koje je „najbolje pivo na svijetu“, ali srećom to se lagano mijenja.

Već je opće poznato kako FERIT, donedavni ETF, obiluje talentima o kojima svakodnevno čitamo na raznim portalima. Jedan od njih je upravo i Matej koji kaže da mu elektrotehnika nije ni ljubav ni poziv, osim možda slučajni. U osnovnoj školi je bio jako zainteresiran za računarstvo, a budući da nije uspio upisati taj smjer, odlučio se za elektrotehniku koja mu se kroz srednju školu malo i svidjela. Najviše su ga zanimali obnovljivi izvori energije. Sukladno tome, imao je viziju kako bi jednoga dana htio projektirati energetske sustave. Ono što bi bio uvjet je rad na terenu, a ne u uredu. Za ostvarenje svoje vizije odabrao je osječki FERIT na kojem nastavlja sa smjerom elektrotehnike, ali već nakon prve godine slijedi hladan tuš.

– Nemam nešto generalno protiv FERIT-a već više protiv našeg obrazovnog sistema. Mislim da se učenike još u osnovnoj školi forsira bombardiranjem nepotrebnih informacija, a jako malo im se daje prostora da samostalno istražuju. U trenutku kad se trebaju upisati u srednju školu djeca ne znaju što bi, pa onda roditelji odlučuju umjesto njih, odnosno u društvu su se nametnuli neki smjerovi obrazovanja koji su poželjni da njihova djeca idu.

Nadalje, Matej smatra kako se sve te informacije nepotrebno forsiraju jer se studenti vjerojatno s njima nikada neće susresti u praksi, a tijekom studiranja ni nema prakse. Napominje i kako misli da od ove godine FERIT ima obaveznu praksu na petoj godini, što smatra da je prekasno. Kako kaže, studenti bi trebali raditi nešto praktično od prve godine, svake godine Nije siguran da se netko nakon završenog fakulteta može sjetiti što je radio na laboratorijskim vježbama na prvoj godini čija je satnica 15 nastavnih sati u cijelom semestru.

– Dosta puta je rečeno da bi uz predavanja trebali još samostalno raditi kod kuće, istraživati, vježbati, učiti, ali mi nije jasno zašto idemo na fakultet da bismo s predavanja došli kući i po internetu istraživali i učili nešto što se na predavanju tek spomenulo.

Poruka za mlade fotografe i one koji će to tek postati je jasna. Nakon što ovo pročitate, uzmite mobitel, fotoaparat, štapni mikser s kamerom i izađite van. Prošetajte i nešto fotografirajte. To je najvažnije ako se žele baviti fotografijom – fotografirati.

– Nije bitno kakav fotoaparat imaš, bitno je da ga znaš koristiti i da ga koristiš. Bitno je razumjeti svjetlo, shvaćati boje, uhvatiti emocije i trenutak. Slušati sebe i svoje ideje, a ne druge. Ignorirati one koji govore da je to glupo i koji ne podržavaju to što radiš.

Matej ističe kako je u cijelom tom procesu, bitno da pojedinac sam sebe cijeni, da se ne podcjenjuje i da ne dozvoli da ga drugi podcjenjuju i iskorištavaju. Jednog dana kada fotograf postane samostalan, nitko mu neće moći oduzeti njegovo iskustvo, reference i znanje. To su tri stvari u koje treba ulagati, zaključuje.

Poslušajte Matejeve savjete, a ako vam treba dodatan, slikovni poticaj, pogledajte fotogaleriju i posjetite njegovu Facebook stranicu.