Skrivene i mračne tajne najljepših bajki svijeta
Iako smo svi upoznati sa veselim i šarenim bajkama u kojima dobro uvijek pobjeđuje, isprva one nisu bile takve. Na obljetnicu prvoga izdanja „Dječjih i obiteljskih priča“ braće Grimm zavirite s nama iza korica najljepših bajki svijeta.
Iako smo svi upoznati sa veselim i šarenim bajkama u kojima dobro uvijek pobjeđuje, isprva one nisu bile takve. Na obljetnicu prvoga izdanja „Dječjih i obiteljskih priča“ braće Grimm zavirite s nama iza korica najljepših bajki svijeta.
Jednom davno, u dalekoj, dalekoj zemlji živio je otac koji je imao dva sina, a obojica su bila toliko pametna i marljiva da im se divio čitav svijet… Vjerujemo da bi slično počinjala i bajka o braći Grimm, najvećim svjetskim bajkopiscima uz Hansa Christiana Andersena, da je kojim slučajem napisana. Iako su obojica bili filolozi i lingvisti te su svojim folklorističkim radom zadužili povijest usmenih književnosti, imena braće Grimm široj su javnosti poznata zahvaljujući njihovoj verziji najljepših bajki svijeta. Svi smo čitali (ili možda još uvijek čitamo) Snjeguljicu i sedam patuljaka, Pepeljugu, Trnoružicu, Cvilidretu i ostale bajke u kojima dobro uvijek na koncu pobjeđuje zlo, u kojima se sve želje ostvaruju i u kojima svi žive sretno do kraja života. Međutim, istraživanja bajki tijekom 20. stoljeća, a pogotovo bajki braće Grimm, pokazala su da većina najljepših bajki u izvornim verzijama nije ni lijepa ni bajkovita te se dovodilo u pitanje čak i žanrovsko određenje. Vratimo se, stoga, u drevno doba Jakoba i Wilhelma Grimma te pokušajmo saznati kakva je bila njihova prvotna zamisao o pričama koje prije spavanja sluša većina djece svijeta.
Jakob Grimm rodio se 1795., a mlađi je Wilhelm došao na svijet deset godina nakon njega u gradiću pokraj Frankfurta. Školovali su se na sveučilištu u Magburgu, a nakon toga zaposlili su se na sveučilištu u Göttingenu gdje su se pridružili petorici profesora pobunjenika protiv tadašnjega kralja zbog čega su na koncu sa sveučilišta i protjerani. Grimmovi su se cijeli život bavili jezikoslovljem te su nastojali stvoriti zajednički jezik svih njemačkih naroda. Međutim, puno su uspješniji bili u svom folklorističkom radu. Naime, obojica su skupljali usmene narodne predaje, legende i mitove, željevši sačuvati dio njemačke kulturne baštine od propasti te su ih pokušavali usustaviti i znanstveno opisati. Kao rezultat toga dugogodišnjeg rada nastalo je prvo izdanje bajki objavljeno na današnji dan 1812. godine naziva Dječje i obiteljske priče. Prvo je izdanje sadržavalo 40-ak narodnih predaja i legendi, što se kasnijim preradbama promijenilo te je danas zabilježeno oko 200 bajki koje se pripisuju njemačkim bajkopiscima.
Zahvaljujući upravo prvotnoj namjeri dvojici braće, njihove bajke u početku nisu bile namijenjene djeci već odraslima zbog sadržaja koji su se usmeno prenosili, a koji su djeci bili preteški. Svi vrlo dobro znamo da su zle maćehe tipična bajkovita pojava, no jeste li znali da se u nekima od najpoznatijih bajki pojavljuju teme kao što su nasilje, antisemitizam, incest, izvanbračni spolni odnosi i zlostavljanja djece? Vjerujemo da niste, stoga vam u nastavku donosimo pregled nekih od njih.
Nasilje
Posebno se po nasilju ističe manje poznata bajka Pljačkaš ženik u kojoj su razbojnici oteli djevojku, odveli je u svoje podzemno skrovište i natjerali je da pije vino dok joj srce nije puklo, nakon čega su joj tijelo isjekli na komade. No to nije jedini primjer. U prvoj verziji poznate Pepeljuge zle su polusestre odsjekle vlastite prste i pete kako bi im odgovarala staklena cipelica, a kasnije su im oči kljucale golubice. Snjeguljičina je maćeha umrla nakon što je bila prisiljena plesati u užarenim cipelama, a u Šest labudova zla je svekrva spaljena na lomači. Iznimka od nasilja nisu ni ljubavne priče jer u Kralju žabi princeza pretvara svog pratitelja u ljepotana bacivši ga u bijesu u zid, a ne poljupcem, kao što bismo možda očekivali. Uz ovu se temu veže i zlostavljanje djece jer je, primjerice, Snjeguljica imala samo sedam godina kad ju lovac odvodi u šumu, a ona nije jedini primjer.
Izvanbračni spolni odnosi
U izvornoj verziji Zlatokose naslovni lik zatrudni s princem nakon što njih dvoje provedu mnogo vremena zajedno, živeći u radosti i užitku. Hans Dumm govori o čovjeku koji napravi dijete princezi jednostavno to zaželjevši, a u Kralju žabi princeza provede noć s proscem nakon što se on pretvori u zgodnog neženju. Nerijetko se u Grimmovim bajkama događao i incest. U All Kinds of Fur kralj obećava umirućoj ženi da će se vjenčati samo ako njegova nova nevjesta bude lijepa kao ona. Nažalost, takva žena ne postoji u cijelom svijetu, osim njegove kćeri koja bježi iz njegovih kandži u divljinu. Postoji i verzije priče o djevojci bez ruku s incestuoznim ocem.
Antisemitizam
Grimmovi su za svoju kolekciju skupili naposlijetku više od 200 priča od kojih tri imaju židovske likove. U The Jew in the Brambles protagonist muči Židova, prisiljavajući ga da pleše u grmu od trnja. On, također, vrijeđa Židova, nazivajući ga prljavim psom, a kasnije sudac sumnja da bi Židov ikada dobrovoljno dao novac. Židov u priči ispada lopov i biva obješen. Tijekom Trećeg Reicha nacisti su usvojili Grimmove priče u propagandne svrhe. Tvrdili su, na primjer, da Crvenkapica simbolizira njemački narod koji pati u rukama židovskog vuka te da Pepeljugu njezina arijevska čistoća razlikuje od polusestara mješanki.
Zle majke
Zli očusi i maćehe pojavljuju se u mnogima bajkama, ali Grimmovi su izvorno uključili i neke zle biološke majke. U verziji Ivice i Marice iz 1812. žena nagovara muža da ostave svoju djecu u šumi jer nemaju dovoljno hrane da ih nahrane. Snjeguljica, također, ima zlu majku koja ju isprva voli, a zatim postaje bijesna zbog kćerine ljepote. Braća su preradila oba ova lika u pomajke u kasnijim izdanjima te su majke uglavnom ostale izvan ovih priča.
Nakon čitanja mračnih tajni poznatih bajki, malo nam je jasnije zašto isprva nisu bile namijenjene djeci, no sadržaj nas ipak ne iznenađuje jer su to uglavnom predaje koje su kolale usmenim putem. Na mnogim su preradbama radila i sama braća kada su shvatili da će im djeca biti najveća publika, no mnoge su preradili Charles Perrault i, za potrebu vlastitih ekranizacija, Walt Disney. Zahvaljujući njihovim preradbama, današnje su bajke vesele i šarene, sa mnoštvom dobrih likova i pouka iz kojih djeca mogu ponešto naučiti i koje nam vraćaju nadu u svijet kao lijepo mjesto u kojem dobro uvijek pobjeđuje.
