„Sluškinjina priča“ istovremeno baca pogled na povijest i nudi zlosutno upozorenje budućnosti

Hvaljeni roman Margaret Atwood prvi je put objavljen 1985, a svojoj je autorici priskrbio veliku popularnost iako je iza sebe već imala nekoliko objavljenih djela. Sluškinjina priča djelo je koje se od dana objave susreće s brojnim pozitivnim, ali i negativnim kritikama. U zadnje je vrijeme roman postao popularniji nego ikad, a neki to pripisuju vremenima u kojima smo se našli. „Pročitajte dok je još dopušteno!“ stoji na novom Lumenovu izdanju u nakladi Školske knjige, Amazon je djelo proglasio najprodavanijim u prethodnoj kalendarskoj godini, a istoimena serija ove godine ruši sve rekorde gledanosti. Kako je moguće da djelo objavljeno prije više od 30 godina sada na velika vrata ulazi u književni kanon i je li to zaista pokazatelj da je vrijeme da knjigu žurno uzmemo u ruke?

­– Adam nije zaveden, već je žena, pošto je zavedena, upala u grijeh. Ali će se ona spasiti rađanjem ako ustraje s čednošću u vjeri, ljubavi i posvećenju. 

Spasiti rađanjem, razmišljam. A što nas je trebalo spasiti prije, u ono doba? –

Radnja je smještena u Republiku Gilead, prostor bivšega SAD-a. Čitatelj ulazi u prostor sluškinje Fredove, žene koja je prije imala svoje ime kao identitet, dok je sada njezin identitet sveden na onoga komu pripada. Fredova nosi crvenu haljinu kao znak pripadnosti kasti koja služi podizanju nataliteta Republike. Njezin je svijet, kao i njezin pogled, od drugih ograđen bjelinom njezina pokrivala za glavu, jednako kao što njoj sužava pogled na svijet. Ona je žena čija je prošlost nasilno izbrisana; u pomalo lirskim fragmentima prisjeća se prošlosti – prvo nejasnim opisima koji čitatelja tjeraju da grozničavo čita kako bi saznao još, a zatim cijelim pripovjednim epizodama.

Vrijeme u kojem je Fredova prisiljena živjeti nije daleka prošlost. I ona je donedavno voljela, bila voljena te emancipirana žena sa stalnim radnim mjestom te sitnim svakodnevnim užicima. U jednome je trenutku na političkom planu demokratske države nastao preokret, a njezina je kreditna kartica postala nevažeća jer je žena. Sve što je bilo uobičajeno postalo je zabranjeno, a konture njezina života pred njom su se počele iskrivljavati. Brak joj je proglašen nevažećim jer se njezin suprug prethodno razveo, a dijete im je oduzeto. Čitatelj se pri jezivim scenama koje ipak obiluju britkim humorom ne može ne zapitati mora li nakon razdoblja mira zaista doći do razdoblja rata kako bi se nastavio život u miru. Stremi li svaka uravnotežena situacija prema ekstremu bez obzira na njegovu orijentaciju? Događa li se ista stvar i upravo u ovome trenutku? Kada se javni i privatni život počnu miješati, a ekstremna politika zadirati u domove, sve postaje moguće.

– Doduše, od vas se ne očekuje da ih volite. Samo šutke obavite svoju dužnost. –

Unatoč poprilično teškoj problematici, ovaj je roman izrazito pitak. Njegov je stil jednostavan, na trenutke lirski, a čitatelja ostavlja u dubokoj kontemplaciji nad svakodnevicom koju tako malo cijenimo. Miješa život sa smrću i postavlja hipotetske situacije u kojima je teško odabrati jedno jer oboje je suviše teško za jednoga maloga čovjeka – ili ženu. U Fredovoj su nataložena stoljeća, čak tisućljeća opresije kojoj su se naše prethodnice tako teško oduprle, a zatim se teret sužanjstva iz prošlosti ponovno spustio na njezino tijelo. Ona ipak uspijeva pronaći ljubav koja je u isto vrijeme potencijalna smrt, ali je baš zato bliža iskonskoj radosti postojanja od svega drugoga. Je li bijeg iz takvoga fizičkog i duhovnog ropstva moguć morat ćete saznati sami i posegnuti za ovim romanom.

– Čovjek je tako prilagodljiv, govorila je moja majka.  Pravo je čudo na što se sve čovjek može naviknuti, samo ako ima nekoliko kompenzacija. –

Više recenzija ove autorice možete pronaći na blogu Književne kritičarije.