Roman „Ti kažeš“ pokazuje da svaka ljubav ima dva pripovjedača, a svaka priča dvije istine

Svi su upoznati s likom i djelom vrhunske američke književnice Sylvije Plath. Njezina je biografija prošarana djelima visoke kvalitete i tragičnim događajima, a njezina je smrt jedna od onih koje nikada nećemo zaboraviti upravo zbog potencijala koji je nosila u sebi. Kao jedan od njezinih najvećih spisateljskih i životnih motiva pojavljuje se Ted Hughes, njezin suprug koji ju je prevario i gurnuo njezine titrajuće pokušaje života s ruba. Manje je poznato da je Hughes jedan od najboljih engleskih pjesnika toga doba te da i on ima svoju stranu priče. U njegove se cipele stavila Connie Palmen i napisala roman Ti kažeš koji je na hrvatskom jeziku dostupan u izdanju Naklade Ljevak.

– Na stotinama gusto ispisanih stranica na kojima su mi girlande njena rukopisa otkrivale kako se u tom trenutku osjećala ponekad bih pronašao neprepoznatljivog sebe, zatočenika iskrivljene perspektive, neshvaćenog, a svoja djela krivo protumačena, i susreo je iznova, bez kamuflaže, tužnu, zlopamtivu, nepovjerljivu i borbenu. –

Ovo nije jedan od romana u kojima vam iščekivanje raspleta i kraja stvaraju anksioznost jer su neizvjesni – Ti kažeš roman je u kojemu vam je kraj jasan, ali knjigu svejedno nećete moći ispustiti iz ruku. Uvod je proročanski; kreće do kraja, a onda se vraća na sam početak priče o Tedu i Sylviji. Pripovjedački glas sve promatra retroaktivno, a perspektiva pripada Tedu Hughesu. Ono što je zajedničko Tedu s početne točke romana i Tedu koji nastoji vratiti nasilno oduzete uspomene jest senzualnost opisa njegove voljene iz kojih izbija čista, nesebična ljubav. Lik Sylvije u njegovim mislima doslovno svjetluca i zasjenjuje sve ostalo.

Barbara Tolić / Studentski.hr

Ljubav je sljepilo: Ona je ta. Ljubav su zajednički trenuci voljenja, čak i međusobnog proždiranja. Ljubav su i sjedinjene dvije oprečne perspektive – baš kao što pripovjedač opisuje dva različita Pariza; jednoga koji je Tedu utjelovljenje romantike i cvjetanja jedne ljubavi te drugoga koji za Sylviju predstavlja tugu, mogućnost susretanja bivšega ljubavnika te pokazivanja novoga. Na isti je način predstavljena istina: ona za pripovjedača nikada nije apsolut. Jednako kao što s gorčinom govori o slici njihova odnosa koju su stvorili poznanici i prenijeli mediji, jasno mu je i da je njegovo sjećanje manjkavo, pod utjecajem svih ispričanih mitova o njima. To se može povezati i s iskonskim mitovima i legendama u kojima pripovjedač pronalazi obrise sebe i svoje supruge. Time propituje i odnos književnosti i stvarnosti: je li činjenica da je priča ispisana jamstvo njezine istinitosti? Mora li autobiografičnost književnoga djela biti usko povezana sa stvarnošću?

– Poezija često nastaje nama unatoč, ona je istina koja nam se omakne, koja probija van kroz odabrane paravane. –

Ted izražava i nježnost i posjedničke osjećaje koje gaji: moja mladenka. Obrisi života za koje smo mislili da su odavno proučeni i izloženi javnosti još jednom se pojavljuju, ali ovoga puta iz potpuno drugačije perspektive. Govore o mentalnim bolestima, samoubojstvu i povezanosti tragike života s književnosti na jedan novi način. Na svakoj se stranici isprepliću ljubav, odbojnost, strast i kajanje: svaki je motiv nova prilika za povezivanje s nikad prežaljenom ljubavi. Dok Ted pokušava vratiti svoja sjećanja i nad njima dokazati svoje vlasništvo, čitatelju se čini da se sjedinio s njegovom pričom i jednom ljubavi koja je u isto vrijeme i stvarnost i književnost; istovremeno prošlost, sadašnjost i budućnost.

– Tjedan prije pitao sam je što bi htjela imati.

„Besmrtnost“, rekla je.

„Dat ću ti je“, rekao sam. –