Prošlost Formule 1 u očima današnjih ljudi

Iako sam zagrižena ljubiteljica Formule 1, iznenadio me dolazak filma Rush ili kako su to naši prevoditelji ljupko preveli Utrka života, u hrvatska kina. Ruku na srce, iznenađenje je ipak potkovano činjenicom da se Formula 1 svela na hvatanje live streamova po različitim stranicama jer je HRT ipak odlučio izbaciti ovaj sport iz svojeg repertoara, a Sportska televizija i Kreator grupa (vlasnik medijskih prava za Formulu 1 za područjue Hrvatske) su počeli s medijskim prepucavanjem i prepirkama tko je kriv za ukidanje prijenosa. Duguju ovi, duguju oni, a sve nauštrb vjernih gledatelja.

No, neka je i Rush došao na naša kino platna. Napravljeno prema istinitoj priči, film se fokusira na 1976. i na uspon dviju legendi Formule 1, Britanca Jamesa Hunta i Austrijanca Nikija Laudu. Sedamdesetih godina 20. stoljeća automobilizam je bio poprilično nesiguran sport u kojemu su veoma često pogibali vozači. Oprema nije bila sigurna kao danas, a sigurnost je postala primarna tek nakon 1994. kad je poginuo velikan, Ayrton Senna. Za proučavanje ovih teških godina preporučam dokumentarni film Grand Prix: The Killer Years, napravljen 2010. od strane BBC-ja. Nego, vratimo se mi na film.

Činjenica koja doprinosi kvaliteti ovoga filma je ta da je sam Niki Lauda odlučio surađivati u nastanku – što nije mala stvar. Lauda je oduvijek slovio kao težak čovjek, a u filmu je izvrsno naglašena ta strana. Ono na čemu se film fokusira, rivalstvo između dva različita karaktera, je ujedno i stvar koja je ipak prenapuhana. Hunt i Lauda jesu bili rivali, no ipak su znali i povremeno popričati o stazi, o uvjetima vožnje, o mogućim problemima, pa i o nekim temama izvan staze poput svojih privatnih života. Do zadnjih minuta filma, gledatelji imaju dojam da su njih dvojica bili neprijatelji do srži i da se nisu podnosili. Također, o Laudi ne saznajemo ništa korisno na karakternoj bazi, onoj višoj od same težine čovjeka u odlukama i odnosu s drugim ljudima. Imam osjećaj kako je tek površno obuhvaćena njegova osobnost koja zapravo igra veliku ulogu u svemu onome što se događalo u utrkama.

Ugodno iznenađenje sam doživjela na scenama u kojima se može čuti zvuk starijih bolida. Ferrari 312T i McLaren M23 su bile opake i sirove mašine koje su dominirale 1976. Svakako je ovaj film dobro gledati sa što većim i kvalitetnijim zvučnicima jer ćete se naježiti. Ako je to vaša stvar. Također je izvrsno činjenica da su ljudi, koji su radili na filmu, detaljno proučavali putanje bolida te ih izvrsno smjestili u filmu. Mala zamjerka ipak ide na onaj dio realnosti jer se vidi da je sve kompjuterski izmanipulirano prilikom sudara, paljevine i sličnih stvari. Čovjek se nakon tisuća pogledanih filmova zapita kako je moguće da jedan film izgleda totalno realistično, a drugi ima izražene stvari koje otkrivaju kompjuterske tipke u svemu.

Odabir glumaca nije mogao biti bolji. Osim što su im fizički slični, Chris Hemsworth i Daniel Brühl su izvrsno uspjeli utjeloviti osobe koje su im namijenjene scenarijem. Također, odabir Hemswortha je bio pametan potez jer će si ovako Ron Howard i Peter Morgan napuniti blagajnu. I ostaviti mnoga sjedala u kinu mokrima. Posebni kudos ide Brühlu i ekipi koji su zastrašujuće dobro uspjeli realizirati Laudin oporavak u bolnici nakon te kobne 1976. na Nürburgringu.

Sve u svemu, film je dobar. Zabavan je, ozbiljan je, lako ga je pratiti čak i ako uopće niste čuli za Laudu i Hunta, lako je biti zadovoljan ako ste upućeni u ova zbivanja i povijest Formule 1. Za kraj, pogledajte kako je doista izgledao ovaj incident.