„Da FERIT nikad neće biti FER, najveća je predrasuda s kojom sam se susrela”

Serija članaka objedinjena pod krovnim naslovom Osijek četvrtkom nastavlja se. Svaki četvrtak imate priliku upoznati proaktivne osječke studente i one koji su nakon studiranja u Osijeku ondje ostali i zaposlili se. Cilj je razbiti stigmu o tome kako Slavonija izumire, kako u Osijeku nema kvalitetnih studenata, kako svaki od njih jedva čeka dobiti diplomu da se ukrca na autobus za Irsku ili Njemačku. Nije da toga nema ili da neće biti, no ovo su priče onih koji uspijevaju iako ih okolina često sabotira.

Osma sugovornica serije je Ljubica Bosanac, sveučilišna prvostupnica elektrotehnike na osječkom Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija. Rođena je u Osijeku, ali odrasla je u Valpovu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Kaže kako relativno dugo nije znala što želi studirati pa se Osijek nije nametao kao logičan izbor nego je više težila Zagrebu zbog veće želje za promjenom okoline, a jedno je vrijeme čak razmišljala i o Jadranu.

Oduvijek je voljela prirodne znanosti iako joj je sve otprilike išlo od ruke. Obožavala je fiziku, matematiku, informatiku i jezike. Nakon dolaska rezultata mature, njen popis željenih fakulteta sastojao se od građevine, matematike, geofizike u Zagrebu, fizike u Osijeku, čak i turizma u Opatiji no ništa joj od toga nije sjelo, iako je na svim tim fakultetima zauzela poprilično visoka mjesta.

– Par dana prije zaključavanja odabira fakulteta sam počela paničariti jer nisam bila zadovoljna svojim izborom, a odabir fakulteta je ipak prekretnica u životu. Nakon jedne besane noći i klasičnog „overthinkinga” (u čemu sam ekspert) napokon su mi se posložile neke stvari i shvatila sam da je elektrotehnika odabir za mene, ona elektrotehnika za koju sam propustila izravan upis jer „Ja da studiram elektrotehniku? Ma neee.“

Ljubica je jako zahvalna svojim roditeljima jer je imala njihovu potpunu podršku u cijelom tom procesu, koji su joj rekli da je sasvim u redu upisati i nešto drugo ako se vremenom ne pronađe u elektrotehnici no već prvih par dana je, kaže, definitivno znala da nije pogriješila te da je to ono što želi studirati i da se ni u čemu drugome ne bi pronašla. I dan danas stoji iza toga te otkriva i to da ni u jednom trenutku nije pomislila da je riječ o isključivo muškom fakultetu i da joj tamo nije mjesto s obzirom na manji broj ženske populacije.

Promocija sveučilišnih prvostupnika elektrotehnike, FOTO: Privatna arhiva

Tri semestra bila je demonstrator ica iz kolegija Fizika i nakon druge godine počela se pitati što to sve još ima izvan faksa. Smatra kako se to počela pitati na vrijeme i da nije ništa propustila jer, kako kaže, nikad nije kasno za postati proaktivan i željan novih iskustava. Tada se uključila u Microsoftovu WinDays Software StartUp Akademiju gdje se s timom plasirala u finale. Akademija se sastojala od tehničkih i poslovnih predavanja koja su se održavala kroz nekoliko mjeseci u sklopu kojih se trebala razviti ideja za StartUp, a u Osijeku je privukla priličan broj zainteresiranih, prepričava Ljubica. Na inicijativu jednog kolege, njih je četvero s godine oformilo tim i krenulo na Akademiju.

– Naša ideja je bila modernizirati poslovanje teretana u okolici, a s vremenom to proširiti na ostala područja. Proveli smo istraživanja, krenuli u realizaciju, stvorili poslovni plan, imali smo viziju što i kako, a plasiranje u finale Akademije s još šest timova iz cijele Hrvatske nam je bio vjetar u leđa. Pobjedu nismo odnijeli, ali sam prolazak u finale i općenito sudjelovanje u tako velikom događaju nam je puno značilo.

Sve je to, nažalost, rezultiralo neuspjehom jer su bili, kako Ljubica kaže, suviše zeleni, a što je vrijeme više odmicalo, njihova su se razmišljanja razilazila pa se razišao i cijeli tim i ideja je napuštena.

– Nismo to htjeli gledati kao poraz i sve što smo radili tijekom prethodnih mjeseci, naša ustrajnost, volja te znanja koja smo stekli su ostala i stvorila odličnu podlogu za dalje.

Navedeni neuspjeh doveo je nju i kolegu do oglašivačke agencije BambooLab. Jedan od osnivača, Boris Rauš, bio im je mentor u sklopu Akademije i obratio im se aludirajući na njihove kvalitete te im ponudio odrađivanje prakse nakon završetka Akademije. Za nju se praksa pretvorila u studentski posao, a u međuvremenu je dosta napravila te je sada, kako kaže, ponosni član Bamboo ekipe na poziciji Fronted Developera. 

– Da se pita naše drage bake i djedove ili roditelje to bi bilo „samo tipkanje“. No, „development” je puno više od tipkanja. Prije tipkanja se mora puno razmišljati i analizirati, planirati i organizirati, surađivati s članovima tima, zaključivati. Kada tipkanje dođe na red, onda se u mom slučaju radi o „frontend developmentu”, tj. sve ono što se na web-stranici vidi i sve ono kako web-stranica izgleda je mojih ruku djelo. Za kreiranje tako nečega potrebno je znanje „frontend” tehnologija kao što su HTML, CSS, JS, jQuery te snalaženje u određenom „development” okruženju, u mom slučaju Ruby on Rails.

Osim redovnog odlaženja na predavanje i na posao, redovno pohađa i predavanja koja organizira Osijek Software City. Ljubica je oduševljena OSC zajednicom koja ima širok spektar predavanja i radionica koji pokrivaju brojna područja.

– Tako postoje Android i iOS talksi, Frontend talksi, Design taksi, održavala se PHP akademija, nedavno je počela Android Dev akademija, provodi se i Digital Design Academy, održavaju se predavanja vezana za kriptovalute, umjetnu inteligenciju, robotiku, marketing, poduzetništvo i ostalo. Predavača bude iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire. Nedavno je Osijek Software City ugostio Harryja Robertsa koji je Google Developer Expert te višestruko nagrađivan konzultant front-end arhitekt koji pomaže organizacijama i timovima po cijelom svijetu planirati, graditi i održavati UI njihovih proizvoda.

Otkriva i kako je odaziv studenata na takva predavanja dobar, a poboljšava se suradnjom visokoškolskih institucija s OSC-om pa se tako predavanja znaju održati i na fakultetima, ponajviše na FERIT-u i Ekonomskom fakultetu, ali također i na Odjelu za matematiku i na Građevinskom fakultetu, dok se Osijek Mini Maker Faire, kombinacija sajma, konferencije i festivala gdje se mogu pokazati vlastite ideje i kreacije, održava u Elektrotehničkoj i prometnoj školi Osijek.

WinDays 2016., FOTO: Privatna arhiva

Od svih konferencija koje je posjetila, postoji ona koju bi posebno izdvojila, a to je KulenDayz konferencija koja se održava dugi niz godina, ali kaže da kako Osijek Software City iz godine u godinu napreduje, tako i konferencija postaje sve kvalitetnija i okuplja sve veći broj ljudi. Osim po zanimljivom imenu, konferencija se razlikuje i prema jedinstvenom, opuštenom pristupu te naglasku na druženju i neformalnim kontaktima. Konferencija je kroz godine postala pravi IT brand, otkriva Ljubica, a posjetitelji se svake godine rado vraćaju.

– Program konferencije pokriva nekoliko smjerova: Frontend Development, Backend Development, Cloud, IT Pro, Data, Project Management, Design/Game te OpenSessions. U sklopu glavnog programa su i KulenDayz Kidz, radionica za djecu s ciljem jačanja njihovih vještina u programiranju, komunikaciji i timskom radu.

Između ostalog, radila je i kao promotorica, pomoćnica u prodaji te kao voditeljica. Kaže kako se nijedan od tih poslova ne može usporediti s ovime što sad radi budući da se nijedan od njih nije doticao struke. No, na sva tri posla stekla je iskustva koja su joj itekako doprinijela u prilagođavanju u BambooLabu, a prije svega, razvila je bolju komunikaciju, otvorenija je, disciplinirana, razvila je vještine rada u timu te savladala javni nastup i prezentacijske vještine.

– Kako se moj posao u BambooLabu ne sastoji samo od onog prije navedenog tipkanja već i od mentoriranja, educiranja, pisanja, predavanja, sve te ranije stečene vještine su mi dobro došle.

Ako ste mislili da vas ova djevojka više ničime ne može iznenaditi, tu je još činjenica kako svira klavir. Ljubav prema tom instrumentu počela je davnih dana, nakon što je za jedan rođendan dobila mali sintesajzer. Voljela je eksperimentirati na njemu iako tada nije imala pojma o sviranju. U to se vrijeme otvorila Glazbena škola Valpovo te ju je iduće godine upisala. Njeno glazbeno obrazovanje trajalo je 6 godina i ima završenu nižu glazbenu školu.

– Tijekom tih 6 godina imala sam puno koncerata, nekoliko smotri, a sa zborom sam sudjelovala više godina na Glazbenim svečanostima hrvatske mladeži u Varaždinu. Zaista jedno lijepo iskustvo. Razmišljala sam i o nastavku školovanja u tom smjeru, ali nije to bilo to. Sada mi klavir i glazba predstavljaju bijeg od stvarnosti i lijek za stres.

Da sad upisuje prvu godinu, Ljubica bi dala priliku nekom drugom gradu, iako joj je Osijek prirastao srcu. Kaže kako bi to možda bio Zagreb, možda i neki grad u inozemstvu, čisto da osjeti kako drugi gradovi dišu. Naziva se ponosnim putoholičarem i obišla je 26 europskih zemalja.

– Neki od tih gradova su mi ostali u jako dobrom sjećanju i obećala sam si vratiti se, makar turistički. Da sada upisujem fakultet, možda bi mi, što se inozemstva tiče, London ili Stockholm bili favoriti.

Od predrasuda prema njenome fakultetu, izdvojila je vječnu usporedbu s FER-om koju smatra sasvim nepotrebnom.

– U drugom smo podneblju, brojimo manje studenata i imamo nešto oskudniji izbor studija, ali smo neovisan fakultet koji ima svoje kvalitete i ništa od navedenog ne umanjuje našu vrijednost. Na prošlogodišnjoj Elektrijadi je odjekivalo „FERIT nikad neće biti FER“ i to je možda najveća predrasuda s kojom sam se dosad susrela. Da, FERIT nikad neće biti FER, niti će Osijek biti Zagreb, niti će kruška biti jabuka. Jednostavno trebamo biti manje kompetitivni i težiti većoj suradnji. 

Ljubica nema odgovor na pitanje što želi biti kad odraste. Ono što zna je da ju ovo što trenutno radi čini sretnom i da je potpuno zadovoljna u Osijeku. Hoće li se u budućnosti baviti web developmentom ili će otići u nekom drugom smjeru, hoće li ostati u Osijeku ili će otputovati stotinu ili tisuću kilometara dalje, kaže – vrijeme će pokazati.

Ključni razlog odlasku mladih vidi u pogrešnom viđenju pronalaska posla. Kaže kako ih dosta misli da će nakon faksa pokucati na jedna ili dvoja vrata, pokazati diplomu i dobiti posao, no svi znamo da situacija nije takva jer posjedovanje diplome ne znači i direktno zapošljavanje.

– Na fakultetu se oblikujemo kao osobe, kao akademski građani te dobivamo širok spektar znanja na kojem još treba raditi. Što se tiče IT sektora, zaključak je da posla ima, što u Hrvatskoj, što u Osijeku. Razvoj Osijek Software Cityija je zaista spektakularan, a vrata su svima otvorena. No, nekima je možda lakše pokupiti stvari i otići nego zagristi za nešto i boriti se, neki se možda tijekom školovanja nisu pronašli pa traže alternativu, nekima okolnosti ne dozvoljavaju ostanak i sve je to u redu jer nisam u poziciji niti želim ikoga osuđivati zbog toga što su otišli. I meni je padalo na pamet završiti fakultet i otići, no onda se zapitam zašto?

Zna da nam situacija u državi nije bajna, štoviše, daleko je od toga i smatra da je tužno gledati sustav koji polako tone, sustav koji mladim i pametnim ljudima ne može ponuditi posao koji zaslužuju već dozvoljava da trče trbuhom za kruhom i rade poslove koji su im ispod časti. 

– No, upravo smo mi ti koji bi svojim ostankom mogli utjecati na promjenu. Postoje brojne priče o mladim ljudima u Hrvatskoj koji su unatoč svemu uspjeli i koji su ovdje stvorili nešto vrijedno ostanka, a BambooLab je samo jedan od primjera. Smatram da je prije svega bitno raditi ono što voliš jer ako na putu do posla razmišljaš o tome kako jedva čekaš doći kući, onda taj posao nema smisla. Trebaš pronaći nešto što te čini sretnim i nešto u čemu možeš napredovati. Smatram da su te dvije stvari ključne za ostanak.

Ljubica je osma u nizu ove serije članaka. Ako si koji preskočio, ne brini, svi su ti dostupni na linku.