Izvještaj: Završio deveti INmusic uz vrhunsku atmosferu
Zašto je ovaj INmusic bio najbolji, najposjećeniji, najdivlji, najsretniji i NAJ NAJ do sada?
Zašto je ovaj INmusic bio najbolji, najposjećeniji, najdivlji, najsretniji i NAJ NAJ do sada?
Ovogodišnji INmusic se održao na već tradicionalnoj lokaciji od 23. do 25. lipnja.
Svi oni s festivalskom ili jednodnevnom ulaznicom su ažurno pregledavali vremensku prognozu i shvatili da im predstoji umanjena verzija Glastonbury-ja.
No, nitko nije mogao ni zamisliti da će upravo to blato zadnji dan toliko podići atmosferu i opustiti sve ljude do tolike mjere da je nemoguće bilo biti mrgudan.
Dojmove je zaista teško uokviriti, no pokušat ću ih prenijeti na najbolji mogući način.
Nulti dan, 23. lipnja
Šetajući stazicom prema Jarunu s vrećicom ispunjenom nektarom za šampione, lagano smo upijani uzbuđenje u zraku. Neki stranci su iskrsnuli ispred nas tražeći kamp, a nije ga bilo teško naći s obzirom da su strelice na nekoliko frekventnih mjesta jasno pokazivale gdje se uputiti. Kamperi su ove godine dobili svoje vlastito mjesto, Otok Trešnjevku, koji je s Otokom Mladosti bio povezan simpatičnim pontontskim mostom. Dok je sunca bilo, mogli su se brćkati i na jarunskoj plaži, što je zasigurno osvojilo njihova srca.
Zastave vijore, zemlja je suha, predstoji sjesti i popiti koju. Plus su bili redari koji su ove godine bili ljubazni i nisu odmah frcali munje iz svojih očiju, već su sve smireno objašnjavali. Nakon zagrijavanja, uspjeli smo bez gužve proći pretres. Iz razloga što smo Balkanci i što smo na domaćem teritoriju, propustili smo dosta svirki, no taman smo se namjestili na škotske momke The Fratellis koji su započeli svirku na Main stageu.
Dečki su pokazali kako izvesti solidan koncert i kako rasplesati ekipu miješajući što starije, što novije pjesme. S obzirom da im je vjerojatno već dosadilo svirati pjesme s albuma prvijenca, to se možda osjetilo ako ste stalno zurili u stage, ne i ako ste skakutali s ekipom i blokirali razmišljanje. Sve u svemu, dobro zagrijavanje.
No, iznenađenje nultog dana, a zasigurno i cijeloga festivala, bili su Crystal Fightersi na World stageu. Publici su pružili opus najpozitivnijih emocija i sreće koja se teško može prenijeti riječima. Između i tijekom pjesama su redovito pozivali na ljubav pa su tako zagrijali svima srca i podignuli raspoloženje. Energičnom svirkom i zanimljivim odjevnim kombinacijama su izmamili eksploziju plesa i dobre zabave te su se svi podsjetili nakratko kako je to biti bez brige.
S vremena na vrijeme sam se pitala je li to zbilja bend koji sam slušala doma, s obzirom kako je ono što su pružili na stageu bilo puno bolje nego samo preslušavanje albuma, a kada vas takav bend iznenadi, znate da su postavili visoku ljestvicu za druge izdvođače. Ukoliko vidite njihovo ime na nekom plakatu u blizini vas, trkom po kartu. Razočarati se nećete.
INmusic se svakako ove godine potrudio da se glavni izvođači ne preklapaju, što je pokazalo kako su odlučili poslušati glas naroda. Tako smo bez brige mogli prijeći natrag na Main stage gdje su svoju svirku započeli Foalsi. Tu moram naglasiti malo tiši zvuk koji su svi tijekom tri dana spominjali, no opet to je ovisilo gdje se se odlučili utaboriti za vrijeme koncerta. Opet, tu dolazi pitanje može li velika količina ljudi stati na taj određeni spot gdje je zvuk kristalno čist. Odgovor je očit, no također je očito da zvuk ipak nije bio baš toliko tih da nitko ništa nije čuo. To mogu potvrditi i stanovnici Save, Jaruna i okolnih kvartova.
Foalsi su pokazali kako uživo imaju odlične svirke, a odlična setlista je držala atmosferu visoko. Veliki broj ljudi je potvrdio kako Foalsi ipak jesu poznatiji širokim masama, a dodatni argument za to su i stariji ljudi koji su se sa smješkom zibali lijevo-desno. Naravno, uz zvukove ''Spanish Sahara'' i ''My Number'' publika se generalno razdivljala, a samim time podigli raspoloženje cijelom bendu. To je ono o čemu pričam, maksimalna sreća koja se prenosi s izvođača na publiku i obratno.
Umjesto Vitalica na Hidden stageu, koji je navodno bio odličan, odlučili smo se na pohod u karaoke kupolu ''Tko pjeva zlo ne misli'', koja je bila odlična ideja. Stihovi pjesama su bili projicirani na središtu kupole pa su tako i ljudi na podiju, a i ljudi koji su hrabro zapjevali, mogli zajedno proizvoditi melodije općih trash hrvatskih i stranih hitova.
U velikom party šatoru preko puta Main stagea DJ je prašio do pet ujutro, a svakako simpatičan potez je bio povratan human jukebox-a, gdje je nekoliko ljudi bilo stisnuto u mali prostor i pjevalo naručene pjesme. Kada vidite krug ljudi koji se razbacuje na Killing in the name of ispred izloga, znate da je nešto dobro izvedeno.
Prvi dan, 24. lipnja
Nastavili smo u revijalnom tonu uz zagrijavanje na tratini. Ovoga puta redari su nam ljubazno rekli kako ne smijemo piti kao jučer, već da nam je limitiran prostor. Ta ideja je propala već nakon sat vremena kada su mase ljudi počele pristizati. S obzirom da sam Flogging Molly već dva puta gledala, odlučila sam ih ovaj put propustiti. Djelomično je tome uvjetovala i činjenica kako su bili zakazani doista prerano, a moj osobni đir za skakanje počinje oko 20:30 - 21:00 sat.
Pristigli smo ispred Main stagea nakon treće pjesme Wolfmothera. Solidan koncert koji je pokazao kako čovjek zna svirati gitaru. Zamjerka je jedino što svoj najveći hit nije stavio pred kraj nastupa, kao što to svi bendovi rade. To je nekakvo nepisano pravilo, no svi znamo da Wolfmother nikada nije bio tip koji će igrati po nekim pravilima. Pružio je u svojoj satnici dobar uvod za ono što je preostalo za vidjeti.
Highlight drugoga dana je opet oteo bend koji je svirao na World stageu, a to su bili predivni Bombay Bicycle Club. Ugnijezdili smo se u četvrti red gdje je zvuk bio odličan, a crowdsurfing veoma aktivan. Ukratko, bila je loša ideja imati naočale na glavi u to vrijeme, a poneki udarac nogom o glavu nije bio izbjegnut. Sve je to bilo zanemarivo jer su Bombajci prenijeli odličnu energiju izvrsnom setlistom.
Svi smo se isplesali i iskakali, a čak i oni koji nisu znali sve pjesme su priznali da im je bilo odlično. Englezi su dokazali zašto imaju besprijekornu reputaciju u indie svijetu. Malo sam bila tužna pri kraju jer nisu odsvirali Magnet jer mi je to njihova ultimativno najdraža pjesma, no uz ''How can you swallow so much sleep'', ''Lights out, words gone'' i završne pjesme ''Always like this'' i ''Carry me'' sam im oprostila sve.
The Black Keysi su već započeli svirati na Main stageu, a mi smo se uspjeli progurati do zadovoljavajućeg mjesta. Ključevi su koncert o kojima se najviše pisalo, a to je većinom bilo u negativnoj konotaciji. Sada kada su se slegli dojmovi, jedina zamjerka koju imam je nezgrapno napravljena setlista. Možda zapravo ne uzimamo dovoljno često u obzir kako bendovi svoje setliste rade različito za solo koncerte i za festivale. Na intimnijim solo koncertnim druženjima bend ipak ima prilike svirati za nešto užu masu ljudi koji su spremni izdvojiti 200+ kuna.
Ovo je ipak festival na koji dolaze ljudi koji bend ne slušaju toliko frekventno pa tako možda i nisu upoznati sa činjenicom da Ključevi imaju sveukupno osam albuma. Samim time ne iznenađuje što nisu opalili puno pjesama sa starijih albuma koji ipak obiluju onim dobrim, starim, prljavim zvukom, nego su se više orjentirali na zadnja tri albuma (Brothers, El Camino, Turn Blue). Pauze izmjeđu pjesama su bile dovoljno velike da se publika s vremena na vrijeme ohladi, no destrukciju su donijeli na bisu sa Little Black Submarines koja je započela akustično, a onda eksplodirala.
Bilo je to ono zbog čega su ljudi došli i osjetio se val oduševljenja. Ipak, The Black Keys su bend koji su bukirani do grla, koji su headlineri na Glastonbury-ju, koji pune dvorane dok kažeš keks i nisu bili baš toliko loši. Možda je sve to bilo vođeno ipak prevelikim očekivanjima jer godinama slušamo o njima. Trebamo biti sretni što ih je napokon netko doveo i što su ipak proparali zagrebački zrak alternativom.
Na Hidden stageu nas je dočekao australijski trojac Jagwar Ma, relativno noviji bend ako uspoređujemo ostale bendove koji su nastupali u prethodna dva dana. Iako imaju samo jedan album iza sebe (Howlin'), to je bilo dovoljno da svoje psihodelično-plesne zvukove prenesu na okupljene ljude. Možda je pjevač bio tu i tamo suzdržan što se tiče komunikacije sa publikom pa se s vremena na vrijeme nastup činio mrvu ukočen, no možemo i njima oprostiti zbog količine pozitivne tenzije u zraku. Naravno, najdivlje je bilo tijekom pjesme Uncertainty. Svakako odlična atmosfera u malom šatoru.
Tik po završetku Jagwara i prebacivanju u ogromni party šator je počela padati kiša, pljusak, suze bogova. I njima je bilo toliko dobro da su plakali što je i ovaj dan priveden kraju. Svakako je ova situacija dobro došla dežurnom DJ-u koji je odjednom imao veliku količinu ljudi oko sebe. Možda malo nezgrapan raspored pjesama su dizali i spuštali publiku, no najuporniji ostaju pa smo ostali i mi dok tabani nisu već počeli malo izdavati ostatak tijela nakon 10 sati stajanja.
Drugi dan, 25. lipnja
Ona kiša, pljusak, suze bogova su se nastavili kroz cijeli sljedeći dan, sve dok nismo stupili na tlo Jaruna. Očito su ti bogovi prestali plakati kada su shvatili da im je bolje pjevati s nama. Zbog kiše je došlo do neznatnih pomjeranja rasporeda, tako da smo MGMT uhvatili taman tu negdje nakon druge, treće pjesme. MGMT su bend koji nisu divlji, ali su kvalitetni. Zadnji album im je doduše bućkuriš svega i svačega i možda nije bio ono što su svi očekivali, no i sami momci su priznali da su ga naklepali svakako i da im se svidio rezultat.
Album, naposlijetku, ni nije toliko loš, a i nije jedini u njihovoj karijeri. Bilo je čudno što nisu odsvirali ''Your life is a lie'', no svakako nisu iznevjerili sa ultimativnim hitovima poput ''Kids'' i ''Time to pretend''. Koncert je bio dobar, no ne bi mu svakako dala epitet ''izvedba dana'', jer to čuvam za sljedeća dva - tri izvođača. Blato je bilo neizbježno, tako da su se ljudi naprosto prepustili i to je počela ta nezaboravna atmosfera koja se nastavila do šest ujutro.
Prebacivanjem na World stage su nas dočekali njemački dvojac Digitalism. Iz daljine se mogla vidjeti velika rupa u sredini publike, a približavanjem publici je bilo jasno zašto. Kako se zemlja više nije mogla vidjeti od blata, a Digitalism je naprosto rasturao odličnim miksanjem i zvukovima, propisno se razbacati značilo je zagristi zube i utonuti u blato.
Oko desetak do petnaestak ljudi je tako odlučilo imitirati stil Duje Draganje i zaplivati smeđom tvorevinom. U jednom trenu se pojavio narančasti luft-madrac pa sam se zapitala je li blato zapravo more. Hrvatska je tako dobila dašak engleskih ljetnih festivala, a povremeno špricanje blatom od strane ljudi je bilo zanemarivo. Priznajem, ovakvo blato sam vidjela samo kada sam pohodila Metallicu na hipodromu prije nekoliko godina i tu mi nije bilo svejedno hoće li me netko pošpricati ili ne, ali ovdje su me mogli i baciti u blato. Ljudi su bili izrazito ljubazni pa su se kao Kanađani ispričavali na i najmanju sitnicu. Priznajmo si, nitko ne voli budale koji se zabubavaju u tebe i kvare ti doživljaj. Po treći put sam sve oprostila svima!
No, Digitalism. Ako vidite negdje njihovo ime, znate proceduru - trk po kartu i na koncert. Osim svojih pjesama, uspješno su upleli ''Insomniu'', ritmove Penduluma i Prodigy-jev ''Smack my bitch up'', koju je publika sa histerijom prihvatila. Momci su bili razragani tulumom koji su stvorili pa su tako često publici dobacivali srca, a također su se na svojem Facebook profilu pohvalili količinom ekipe. Digitalism je definitivno rasturio sve ljude kao bugarsku skupštinu, a za kraj su sačuvali najbolje - svoju hitčinu ''Pogo''. Ne znam ikoju bolju usporedbu, no znam da mi je tih sat i pol bilo itekako prekratko. Moar!!1
I kako sada prihvatiti da je Digitalism završio sa nastupom? Tako što čujete zvukove Pixiesa. Zahvaljujući mraku, bilo je dosta rupa u publici. Kažem zahvaljujući, jer su ljudi bili malo slijepi i stvorili su rupe gdje blata uopće nema u tolikoj količini. Ugnijezdivši se u sredinu s dovoljno prostora za ljuljuškanje, Pixiesi su definitivno bili iznenađenje. Priznajem, Pixiese ne slušam intenzivno te sam znala možda šest pjesama, no oduševili su me. Vidi se kako imaju tu energiju koja je elegantno izgrađena kroz godine i godine iskustva, no nisu jedan od onih bendova koji je utonuo u monotoniju vlastitog postojanja.
Štoviše, čini se kako su oni kao dobro vino iz iločkih podruma, kao oni šampanjci koje je kraljevska obitelj kupila za svadbu i rođendane. Umalo sam zaboravila kako je u bendu sada i Paz, koja je sudjelovala u svirkama na albumima A Perfect Circlea, čime je barem meni dokazala da može biti u koraku s ovim velikanima. Naravno, publika se najviše razbacala na ''Here comes your man'', ''Monkey gone to heaven'', a nastup je zaključen ultimativnom ''Where is my mind?''.
Ne mogu raditi tu neku veliku filozofiju od Pixiesa zbog nepoznavanja svih pjesama, no sve što sam čula je bilo dovoljno da ostanu u odličnom sjećanju. Bis nije ni bio potreban, a bend se na kraju naklonio publici. Istaknula bih bubnjara koji je odličan, a u trenutke sam pomislila da sami glas Matta iz The Nationala para zrak. Bubnjar je zakon!
Koncertni dio INmusica smo odlučili zaključiti sa Kandžijom i Golim ženama i to je bio apsolutni pogodak. Kandžiju sam do sada imala prilike vidjeti dva puta, a zadnji put je bilo u kombinaciji s Edom Maajkom na Student Day Festivalu. Reći ću vam sada, a svojim prijateljima ponavljati stalno - ako vidite Kandžiju i Gole žene, odite. Prodajte brata, sestru, ovce, koze, zemljište, dignite hipoteku, odradite koju turu u Gajevoj. Osim one parole ''Support your scene!'', trebate poduprijeti i jer je Kandžija iz Osijeka, a Osijek ima kvalitete. A i zgodan je, šta ću sad lagati narodu.
Šalu na stranu, dečki su dali sve od sebe. ''Mladi luk'', ''HŽ'', pjesma za sve nakinđurene žene pod vještim zamaskiranim imenom ''Jelena'', ''Državnici novog kova' i naravno pjesma bez koje se više ne može, ''Donji Miholjac'', barem su mene doveli do ludila. Kandžijo, ženi me.
U karaoke kupoli smo ostali do fajrunta, gdje su i stranci odlučili zapjevati pokoju, a neki su pretjerali sa lošim sluhom i naprosto nisu bili ni s od smiješni. Forsanje treba dozirati polako, momci. Dočekali smo fajrunt i u velikom šatoru, a onda smo odlučili zaključiti cijeli festival na Balkan podiju. Gašenjem glazbe smo lagano odšetali prema izlazu, dok se iza nas orila Vesna Pisarović iz grla najupornijih ljudi.
Summa summarum
Super:
- cijena festivalske ulaznice koja je bila prihvatljiva svima
- beskontaktno plaćanje; znatno smanjilo redove kod pića
- izvođači; napokon lineup u kojem se može uživati i da su imena jaka i usklađena s mladim bendovima; svaka čast ljudima koji su imali posao bukiranja izvođača
- atmosfera i sreća uokolo; dokaz da kiša nije prepreka
- usklađivanje rasporeda da se glavni izvođači ne preklapaju
- ostali popratni sadržaji; ako nemate nešto pametno za slušati, uvijek se možete otići rasplesati na neki drugi stage i svaki ima drugačiju glazbu
- pristojniji redari, manje incidenata
- hrana je bila ok; janjeći hot dog u srcu
- kiosci s cigaretama
- kamp; iako nisam bila u jednom, stranci su oduševljeni
Ne baš dobro:
- redovi kod hrane, no to je uvijek tako
- prvi dan problemi s karticama iz blagdanskog paketa
- ozvučenje na Main stageu
U svakom slučaju, INmusic sljedeće godine puni okruglih deset godina, a vjerujem da će se potruditi nadmašiti ovogodišnji IN. Sretno im!
