Pikantna filmska priča

„Druga strana nade" pokazuje srednji prst hladnokrvnoj birokraciji

Film "Druga strana nade"

– Ovim sam filmom želio, koliko je u mojoj moći, promijeniti europsko shvaćanje problema izbjeglica, na koje se gleda ili kao žrtve koje treba žaliti ili pak drske ekononske emigrante koji će nam preoteti naše poslove, naše supruge i naše automobile. – objasnio je svoju inspiraciju kultni redatelj Aki Kaurismaki.

Filmofili mogu odahnuti. Iako je prijetio, kao mrkli oblaci pred kišu, čak nekoliko puta, da će kameru objesiti o klin i povući se u mirovinu, a i sve više vremena provodi u Portugalu u svojim vinogradima, najveći finski redatelj današnjice Aki Kaurismaki nakon šest godina vratio se s novim filmom Druga strana nade.

Unatoč mjestimičnim kritičarskim žalcima da uvijek zapravo snima isti film, ovaj plodonosni postmodernist je od početka svoje karijere 1981. skupio nebrojeno mnogo značajnih nagrada, a pohvaliti se može i širokim opusom, uglavnom uspješnica. Fanove uz sebe zadržava prije svega svojim originalnim i prepoznatljivim scenarističko-redateljskim DNK-om, čijim venama teku vizualni retro šik, ekscentrični likovi s margina, minuciozne glumačke vinjete, samosvojan i neprvoloptaški humor te po(r)uka o moralu, ljudskosti i empatiji kojima zna dirnuti srca gledatelja. Njegov zacementirani presede o obaveznoj, nedavljeničkoj dužini filma koja nipošto ne smije prijeći granicu od 90 minuta, stalno je mjesto Kaurismakijeva priručnika o sedmoj umjetnosti.

Prve je celuloidne korake napravio sa starijim bratom Mikom s kojim je osnovao rodukcijsku i distributersku kuću Villealfa, a njihove produkcije čine jednu petinu ukupnog filmskog stvaralaštva Finske od ranih osamdesetih godina do danas. Premda je bio aktivan i kao producent, glumac i scenarist, zvjezdanu je prašinu najviše podignuo njegov redateljski pedigre. Debitirao je filmom Zločin i kazna, kultnim djelom Dostojevskog, čiju je radnju i likove smjestio u Helsinki 1983, a od tada je snimio više od 40 filmova, među kojima su nezaboravni Lenjingradski kauboji idu u Ameriku iz 1989, Unajmio sam plaćenog ubojicu iz 1990. i Čovjek bez prošlosti iz 2012. za koji je u Cannesu osvojio Zlatnu palmu za najboljeg redatelja.

Druga strana nade (a ne mraka), kao drugi dio (barem planirane) trilogije (čijom se temom naslanja na prethodni Le Havre iz 2011), s ovogodišnjeg se Berlinalea vratio samo s ipak važnom nagradom, Srebrnim medvjedom za najbolju režiju, koju je čudnovati Aki iz još čudnovatijeg razloga primio tek sa svog udaljenog sjedala (kako bi učinio vjerojatno i lik iz njegova filma), ali je prema glasovima svih akreditiranih novinara na Festivalu, osvojio zlatnu medalju za najbolji film. Sarajevo film festival ponosno je, uz gostovanje glumačke ekipe, svoju filmsku pozornicu otvorio upravo ovim filmom, koji je premijeru doživio i u Hrvatskoj, i to na filmskim festivalima u Puli i Vukovaru, a od ovog tjedna stigao je u veći dio domaćih kinodvorana koje su u ljubavi s antimainstream (svjetskom) kinematografijom.

Foto: Discovery

Gorko-slatka priča o jednom prijateljstvu, izbjegličkom mraku te društveno-socijalnom jazu koji trese zvono za uzbunu prati sudbinu sirijskog izbjeglice Khaleda, slijepog putnika na teretnom brodu koji se iskrcava u Helsinki kako bi, iako s malo nade u uspjeh, zatražio azil. Wikström je pak trgovački putnik koji prodaje muške kravate i košulje, a kada ga u kockarnici na pokeru nenadano posluži sreća, okreće leđa trgovini i kupuje restoran u najudaljenijem kutku Helsinkija. Njihovi se putevi spoje nakon 40 minuta filma, nakon što je Khaledova molba za azil odbijena, a on u Finskoj ostaje ilegalno, a vucarajući se po podzemlju i ulicama finskog glavnog grada, jednu večer zaspe u stražnjem dvorištu Wikströmova restorana koji mu pruža slamku (egzistencijalnog) spasa – krov nad glavom i posao. Njih dvojica u bendu, konobarica i pas stvaraju utopijsku zajednicu, tako tipičnu za Akija Kaurismakija, u kojoj njihov suživot spojen sudbinom, koji sjaji toplinom, razumijevanjem i suosjećanjem (kao i paletom zasićenih boja koje i zataškane skaču iz ekrana), pokazuje da svijet može i treba biti bolje mjesto.

– Ovim sam filmom želio, koliko je u mojoj moći, promijeniti europsko shvaćanje problema izbjeglica, na koje se gleda ili kao žrtve koje treba žaliti ili pak drske ekononske emigrante koji će nam preoteti naše poslove, naše supruge i naše automobile. No riječ je samo o klišejima i predrasudama. Tijekom europske povijesti njihova je sudbina, kao i (ne)prihvaćanje, uvelike nesretno. Često priznajem da je film Druga strana nade do neke mjere ono što se podrazumijeva pod pojmom tendenciozan. Ovo je film koji želi promijeniti mišljenja i stavove gledatelja, ali bez pretjeranog obzira. Da bi to postigao, on manipulira njihovim osjećajima. Takav pokušaj mora, naravno, doživjeti fijasko.  No, nadam se, da je ono što će od njega u konačnici ostati potpuna i ponešto melankolična priča, koju humor nosi dalje. Inače, kad se pogleda iza duhovite zavjese, gotovo realističan film o ljudskim sudbinama u svijetu u kojem danas živimo i kojem svi pripadamo. – objasnio je svoju inspiraciju i viđenje filma kultni redatelj.

Za kameru i vizualni-fotografski identitet još je jednom bio zadužen Kaurismakijev stalni suradnik, snimatelj Timo Salminen, a zanimljivo je da je glavni glumac Sherwan Haji i sam Sirijac, koji je prije ratne eskalacije u svojoj domovini, zbog ljubavi otišao u daleku Finsku gdje je upisao studij glume i ostao živjeti sa suprugom Finkinjom. Prema dobrom starom običaju, u filmu praši i starodobni zarazni finski rock, nakon projekcije na Berlinaleu izdana je potjernica - tko su oni? za glazbenicima s gitarom i harmonikom koji prebiru po žicama dok Kahled sjedi u baru, a redatelj od dvije-tri riječi Kaurismaki na pressici je uoči premijere natjerao glumca Sakarija Kuosmanena da pred okupljenim novinarima otkanta solo dionicu finskog tanga.

Kritika također nije sjedila prekriženih ruku, već se raspištoljila s laskavim riječima. Le Monde i Telegraph dali su mu čistih pet zvjezdica, Screen i The Hollywood Reporter naređuju da ga se mora pogledati, Indiewire i The Guardian veličaju prije svega briljantan humor, a Time Out ističe njegovu duboku humanost. Svi se slažu u jednom – da ne postoji bolji trenutak od ovoga za ovaj film koji je uperio srednji prst u hladnokrvnu i neizanteresiranu birokraciju te pozvao na (ljudsko) otriježnjenje. Druga strana nade prikazuje se u kinima od 14. rujna.

Komentari na članak

Vezani članci

Inovativni hrvatski koncept ShakeOut krenuo u osvajanje kina

Zdravi proteinski napitak

Inovativni hrvatski koncept "ShakeOut" krenuo u osvajanje kina

– Izuzetno smo sretni što smo se uvrštenjem proteinskog "shakea" u naš asortiman pića približili sve brže rastućem segmentu posjetitelja; onih koji brinu o svom zdravlju. – ističe voditeljica marketinga CineStara

Ambafrance

Mjesec frankofonije 2016.

Ožujak ispunjen francuskim filmovima, glazbom i degustacijama piva

Mjesec frankofonije obilježavat će se tijekom ožujka u 15 hrvatskih gradova s više od 150 događanja.

Promocija časopisa o filmu

Info zona

Dođite na promociju časopisa o filmu

U novom broju magazina theFILMitself čitajte o jednom od najutjecajnijih filmskih analitičara današnjice, Davidu Bordwellu.

11

Međunarodni festival dokumentarnog filma

U nedjelju otvorenje međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox

Međunarodni filmski festival dokumentarnog filma jedanaesti put otvara svoja vrata filmoljupcima. Dokumentarni filmovi ove godine progovaraju o kontroverznim temama, dođite i pogledajte.

Asteroid

Top 15 najzanimljivijih činjenica

Ove stvari o filmovima i glumcima sigurno niste znali!

Filmska industrija uvijek donosi nove zanimljivosti, provjerite znate li neke od ovih informacija!