Zemlja nafte, planina i tepiha

Iran. Zemlja planina i tepiha. Zemlja nafte. Zemlja na obalama Kaspijskog jezera, Omanskog i Perzijskog zaljeva. Islamska republika okružena Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom na sjeveru, Afganistanom i Pakistanom na istoku te Turskom i Irakom na zapadu. Deveta zemlja u svijetu koja šalje vlastiti satelit u svemir, šesta koja u svemir šalje životinju. „Trn u oku“ međunarodne zajednice, „osovina zla“ prema riječima bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha. Iran je ključ stabilnog i mirnog Bliskog istoka. No, ne ako žele postati deveta priznata samostalna država koja ima nuklearno oružje.

Iran je 18. država svijeta po površini na kojoj se rasprostire (1.648.195 km²) i broji više od 75 milijuna stanovnika. Kako se da pročitati iz punog naziva države (Islamska Republika Iran), glavna religija je islam, a većina stanovništva šijiti. Iran ima više od 85% pismenih stanovnika, a više od 50% ih je mlađe od 25 godina. Obrazovanje je centralizirano, nadgleda ga vrhovni vjerski vođa, a usredotočeno je na razvoj znanosti, tehnologije i religijskih islamskih podučavanja.

Otkud uopće ime Iran?

Na mjestu današnjeg Irana nekad se rasprostiralo veliko Perzijsko Carstvo. Moćno, ratoborno, ponosno. Neki bi rekli da su već tada „zadavali glavobolje“ zapadu. Uspio ih je pokoriti Aleksandar Veliki (četvrto stoljeće stare ere), a a onda i Arapi (sedno stoljeće nove ere). U desetom stoljeću razvijaju vlastiti perzijski jezik koji je i danas službeni jezik Irana, a sve do početka prošlog stoljeća ostaju nezanimljivi zapadu. Unutarnje borbe, promjene dinastija, a onda 20. stoljeće i nafta. Britanci prvi započinju s vađenjem nafte na jugu Irana, dobivaju koncesiju, i tu počinje moderna priča tada još zvane Perzije.

Početkom dvadesetih godina 20. stoljeća vojni general Reza Khan izvršio je državni udar i preuzeo vlast. Kruni se šahom (kraljem) 1926. godine, a s trona ga bacaju anglo-ruske vojne snage zbog potpore fašizmu i antisemitizmu početkom II. svjetskog rata. Na njegovo mjesto dolazi zadnji iranski kralj Mohammad Pahlavi, sin Reze Pahlavija.

Ime Iran postaje službeno 1935. godine, a potječe od nekadašnjih stanovnika Arijana koji su živjeli na tom području.

Nakon još jedne intervencije zapada 1953. godine, kada pomažu šahu Pahlaviju da vrati vlast u zemlji, počinje zadnje razdoblje iranskih kraljeva. Pahlavi želi modernizirati Iran, napraviti sekularno društvo te se otvoriti zapadu. Ne uspijeva. Tijekom 60-ih i 70-ih godina organizirani su prosvjedi, diže se islamska svijest kod Iranaca, a sve to vodi Iranskoj revoluciji. Prvog dana travnja 1979. godine šah je zbačen, Iran dobiva novi ustav, a Ayatollah Khomeini postaje prvi vrhovni vjerski vođa Irana.

I tu počinje odvajanje Irana i zapada. Naftne kompanije se počinju nacionalizirati, uvodi se strogi nadzor nad društvom, medijima, obrazovanjem. Iran je u ratu s Irakom punih osam godina (1980.-1988.), a u ratu stradava više od milijun Iranaca. Khomeini umire 1989. godine, a na njegovo mjesto dolazi Ayatollah Khamenei, bivši predsjednik, danas najmoćnija figura iranske politike. Tijekom 90-ih traju borbe konzervativaca i umjerenih reformista.

Početkom 21. stoljeća svijet je upoznat s nastojanjima Irana da se nuklearno obogaćuje. Štoviše, podršku dobivaju od Rusije. U Bashahri počinje gradnja prvog nuklearnog reaktora, a pomažu im ruski znanstvenici i tehničari. Tada je na mjestu predsjednika Mohammad Khatami, umjereni reformist, koji 2004. godine obustavlja nuklearni program u korist potpisivanja trgovinskog sporazuma s Europskom unijom. No, dolazi 2005. godina, pobjeda Mahmouda Ahmadinejada, ultra-konzervativnog gradonačelnika Teherana. Nastavlja se obogaćivanje uranijem, Iran podnosi teške sankcije međunarodne zajednice, kao što je zabrana uvoza iranske nafte. Mahmoud Ahmadinejad poziva na uništenje Izraela, a Iran poslije 2009. godine i još jedne pobjede Ahmadinejada tone sve dublje.

„Jaki daje i drugima snagu, a slabi i druge slabi“

Khamenei postaje nestrpljiv s Ahmadinejadom, a padom ugleda Irana, pada i njegova popularnost među Irancima. No, nakon osam godina sumraka, Teheran bi opet mogao vidjeti svjetlo na kraju tunela. Na predsjedničkim izborima ove godine pobjeđuje Hassan Rouhani, političar umjerenih pogleda, a svijet se nada. Nada se za Iran; za Bliski istok; za prirodna bogatstva. Na kraju krajeva, politika su interesi, a svaki Iranac zna što zanima zapad u njihovoj, nekada moćnoj i ponosnoj, danas podijeljenoj i nesigurnoj zemlji.