Prekinuli su studij i potražili bolju budućnost u Irskoj

Svjedoci smo masovnog odlaska mladih iz Lijepe Naše. Iz tjedna u tjedan sve ih više traži bolje radne uvjete i bolju perspektivu u dalekoj Irskoj. Odlaze u nadi za boljom budućnosti od one koja ih očekuje u Hrvatskoj. Dominik Karačić i Domagoj Matijević prekinuli su studij prije pola godine kako bi otišli u zemlju piva, Sv. Patrika i hrvatskih imigranata. Smjestili su se u manjem gradu Galwayu na zapadnoj strani otoka gdje su se zaposlili u lancu brze prehrane. Upitali smo ih zašto su uopće otišli i kako su se snašli.

Dominik Karačić prekinuo je studij Agronomije i, nakon što je skupljao novce preko ljeta, kupio je avionsku kartu i otišao u Irsku, ne znajući što ga tamo čeka jer nije imao isplaniran posao niti smještaj. 

– Pošto sam iz Zagreba i tu ima posla, nisam bio toliko primoran otići kao mladi iz drugih dijelova Hrvatske. Više sam otišao jer težim nekoj novoj avanturi i stilu života. Ljudi su ovdje liberalniji i  pristupačniji. Koliko sam shvatio tu ne postoji nenormalno, sve im je normalno, to su ljudi prihvatili. Meni se to sviđa pa sam zato i ostao. –

Posao u lancu brze prehrane nije lak, radi se puno i naporno je, ali kako kaže – dobro se živi. Uvijek se nađe vremena i novca za izlazak ili bar za nekoliko piva u nekom od mnogobrojnih pubova.

– Zaposlen sam na part-time ugovoru i radim na minimalcu što je 9 i pol eura, odnosno mjesečno otprilike 1400 eura. Većinu toga potrošim na hranu i smještaj koji nije jeftin. 215 eura plaćam sobu gdje krevet dijelim s bratićem, u kući s još šestero ljudi. Ne žalim se, dobro se živi, na kraju mjeseca mi uvijek ostane novaca i za provode, ali volio bih naći bolji posao. Po zakonu imam dva dana u tjednu slobodno. Pa tako kad imam vremena  iskoristim ga kako bih radio ono što Irci najviše vole. Ispijao pivu. –

Smatra kako je ovdje mnogo lakše naći posao i prekvalificirati se. Nude se razni tečajevi koji omogućavaju ljudima steći nova znanja i licencu koja im onda omogućava veću plaću.

– Ovdje nude razne tečajeve i licence i jako cijene zanatlije poput automehaničara, vodoinstalatera itd. što mi se jako sviđa jer se kod nas to uopće ne cijeni. Kada završite tečaj i dobijete licencu vaša plaća se povećava, a tečajeva ima raznih. Evo, ja primjerice želim dobiti licencu za spasitelja na bazenu ili moru, a nakon toga možda postati trener plivanja. Ovdje je to puno lakše, doma se vjerojatno nikad ne bih mogao baviti time. –

No ono što mu najviše nedostaje su prijatelji i hrvatski mentalitet.

 – Ovdje su ljudi drukčiji, teško mi se povezati s njima. Nekako su hladniji. Fali mi ispijanje kave na suncu, ovdje to ne mogu s takvim guštom. –

Domagoj Matijević je iz Nove Gradiške otišao za Irsku zajedno s Dominikom, ali on nije otišao u potrazi za novom avanturom već radi toga što u Hrvatskoj nije mogao naći posao. 

– Otišao sam jer u Slavoniji nema dovoljno posla niti perspektive za mlade. Mladi se bore za kruh, a vladajući jednostavno ne žele vidjeti taj problem. Kada bi bar htjeli ostvariti neki dijalog s nama. Znam da ima puno problema, ali mislim da bismo im mogli ponuditi dosta rješenja ili bar prijedloga. –

Razmišlja da nekad u budućnosti tamo završi fakultet. Kako kaže, tamo bi mu to možda bilo lakše i korisnije.

– Volio bih ovdje završiti fakultet, ali moram skupiti više novaca jer ovdje fakulteti nisu jeftini kao kod nas. Ali se puno više cijene ljudi koji imaju neki fakultet. Ovdje kad netko završi fakultet sigurno će naći posao u struci, a ne kao kod nas da ne može naći posao s fakultetom. Pa gdje tog ima. –

Odlazak u inozemstvo pružio mu je priliku da se osamostali, stekne nova znanja i iskustva. Tvrdi kako odlazak može puno pomoći mladoj osobi da se pronađe i kako oni koji se vrate iz inozemstva uvelike pomažu hrvatskom društvu.

– Preporučio bih svakom da ode van na neko vrijeme. Koju godinu. Ne mora to biti Irska, bilo gdje. Kada odeš, osamostališ se, dobiješ drukčiju percepciju i jako dobro naučiš strani jezik. Mislim kada bi mladi odlazili, ali naravno pod uvjetom da se vrate, sigurno bi pridonijeli hrvatskom društvu novim idejama i stečenim znanjem. To bih i ja volio. –

No nisu samo radni uvjeti i standard bolji. Noćni život i zabava su dosta drukčiji nego kod nas, objasnio je Domagoj.

– Irci jako vole ispijati pivu po pubovima. Iako je manji grad, ovdje se može izaći svaku večer. Međutim oni ne izlaze kao mi do sitnih jutarnjih sati, klubovi se ovdje zatvaraju oko pola 3 ujutro pa se party nastavlja u kućama. Jako brinu i za sigurnost, svaki klub ima barem 5-6 licenciranih zaštitara koji paze jel' netko pijan ulazi u klub, ali nisu ljutiti kao naši, zapravo su vrlo ljubazni što me jako začudilo jer na to nisam navikao. Ali ono što mi definitivno najviše fali su Hrvatice. Ovdje nema tako lijepih žena kao u Hrvatskoj. Niti približno. –

U Hrvatskoj nije tako lako ostvariti svoje ciljeve kao u Irskoj. Tamo vlada perspektiva kojoj su mnogi od nas bili svjedoci. Bolji je standard života vidljiv po odjeći Iraca, autima koje voze i kućama u kojima žive. Iako iz ovog intervjua zvuči kao da je sve bajno, nije. Nije lako biti odvojen od svojih roditelja, prijatelja i zemlje. Mnogi od njih nisu željeli otići, ali su bili primorani ostaviti svoju zemlju kako bi mogli bolje živjeti. Ti ljudi nisu neradnici niti lijenčine, oni žele raditi i truditi se, tamo rade i po 2 posla. Radili bi oni i ovdje da mogu, samo da im netko da priliku. No nije samo stvar u poslu u Hrvatskoj, kako oni kažu, ne osjećaju da će biti bolje, ne vide pomak, odnosno ne vide da naša država pokušava to promijeniti. Dosta im je ustaša i partizana – mi smo mladi i želimo gledati naprijed, a ne se stalno vraćati prošlosti, ističu. Pa dokle god bude vladala takva atmosfera, sve će više njih odlaziti van jer im se više ne da čekati da se nešto popravi.