Komediji „The Interview“ dozvoljeno prikazivanje u kinima te na internetskim stranicama

„The Interview”, komedija kompanije Sony, od 24. prosinca u 19 sati dostupna je za online gledanje na YouTube Moviesu, Google Playu, Xbox Videosu te stranici SeeTheInterview.com. Ne bi to bila neka posebna vijest da se ne radi o filmu koji je podigao veliku prašinu zbog svoje radnje; što u Americi, što u Europi.

Ova komedija na podrugljiv način opisuje Sjevernu Koreju i njezinog diktatora Kim Jong-una. Odlična glumačka postava u sastavu Rogan – Franco čini komediju privlačnom u filmskom smislu, a radnja samog filma zanimljiva je u političkom smislu. 

Glavne uloge igra upravo spomenuti dvojac, i to kao Aaron Rapoport i Dave Skylark, novinar i urednik vrlo popularnog televizijskog šoa „Skylark Tonight”. Oni odluče intervjuirati zloglasnog korejskog vođu kako bi skinuli sa sebe etiketu novinara koji se bave „žutilom“ i senzacionalističkim novinarstvom.

Situacija se dodatno zakomplicira kada im na vrata pokucaju tajni agenti CIA-e te od njih zatraže da liše života vođu najzatvorenije zemlje na svijetu.

Prikazivanje zabranjene, pa dozvoljeno u američkim kinima

Premijera filma otkazana je nakon što je Sony pretrpio veliku štetu hakerskim napadom na svoj računalni sustav. Na ekranima zaposlenika pojavila se lubanja s prijetnjom otkrivanja svih tajni koje su otkrivene napadom. Hakeri su upozorili kako će, ako film bude prikazan, objaviti sve tajne koje su saznali o glumačkoj postavi filma.

Hakerska grupa „Guardians of peace” preuzela je odgovornost za napad, a FBI je odmah započeo istragu. No, prije nekoliko dana Sony je na službenim stranicama objavio kako će film ipak biti prikazan u nekim kinima te će biti dostupan i na pojedinim online platformama.

Na Twitter profilu objavili su kako je „njihova misija učiniti informacije dostupnima svijetu”. Tako gledatelji ipak imaju priliku vidjeti ovu vrlo dobru komediju s jasnom porukom i pokušajem buđenja svijesti o nepravdi koju sjevernokorejski narod doživljava od Velikog Vođe i njegovih sljedbenika.

Kao što je bilo za očekivati, vrlo brzo su stigle prijetnje iz Sjeverne Koreje. Čim su korejske vlasti saznale da se premijera filma bliži, krenula su zastrašivanja usmjerena prema Americi i čovječanstvu.

Film su nazvali terorističkim napadom na svoju zemlju te su najavili osvetu ako se film prikaže. Kim Jong-un se ogradio i odbacio odgovornost od napada na Sony, ali je pozdravio taj hakerski čin.

Amerika je podigla stupanj opreza kako ludost korejskog „boga“ zaista ne bi prerasla u opasnost za ostatak svijeta.

Kim Jong-un obavlja nuždu, sluša Katy Perry i uživa u maragaritama

Kroz cijeli film provlači se ismijavanje idoliziranja korejskog vođe pa su se tako iz arhive izvukli oni najbanalniji mitovi o Jong-unu. Teza da veliki vođa ne obavlja nuždu i uopće nema stražnji otvor iskorištena je kao jedna od načina poniženja korejskog diktatora i režima kojim vlada. 

Osim toga, vrlo smiješna scena u filmu je ona u kojoj Kim Jong-un i Dave Skylark voze tenk uz pjesmu Firework od Katy Perry. U tom dijelu filma saznajemo da je Kim strastveni obožavatelj Katy Perry, iako se to boji priznati.

Ponekad se osjeća, kao što pjesma kaže, poput plastične vrećice i saznajemo da je imao velikih problema s ocem. Otac ga je smatrao manje vrijednim i tu također treba tražiti uzrok Kimovoj ludosti i želji za destrukcijom i nadmoći nad drugima.

Jedan od sljedećih bizarnih mitova o Sjevernoj Koreji također je ismijan u filmu i zapravo je jedan od ključnih događaja za radnju filma. Radi se, naime, o laži korejskih vlasti kako njihov narod živi u blagostanju i kako ne postoji gladan Koreanac.

U filmu su prikazani štandovi puni voća, povrća, kruha i delicija, a ispred svakog stoji pretilo dijete i pozdravlja prolaznike. Kasnije glavni glumac otkrije da su sve namirnice lažne i plastične. Djeca koja su pretila zapravo su samo zamaskirana i vrlo vjerojatno gladna. 

Problematika senzacionalističkog novinarstva

U filmu se prikazuje i problem medija te prevelik utjecaj senzacionalizma u modernom novinarstvu. Od početka se prikazuje jedna televizijska kuća koja se bavi zabavnim sadržajem koji prelazi u žutilo i senzacionalizam.

Upravo emisija koja se bavi takvim sadržajem gledanija je od svih drugih i njezin voditelj (Dave) kao i glavni urednik (Aaron) vrlo su popularni. Unatoč popularnosti, novinarska struka ih previše ne cijeni i iz tog razloga se odluče za intervju s jednom od važnijih političkih figura današnjice – Kim Jong-unom.  

Takva je situacija i u današnjem (realnom) novinarstvu u kojem se sve više koristi senzacionalizam i zadire u živote „slavnih“ kako bi se povećala tiraža, gledanost ili slušanost. Film je odlično prikazao problem s kojim se novinari danas suočavaju i zbog kojeg se pravo, a pogotovo istraživačko novinarstvo izgubilo.

Oni novinari koji svoju struku obavljaju prema pravim postulatima novinarstva najčešće su osuđeni na borbu za goli život i egzistenciju, zbog čega prodaju svoju slobodnu novinarsku volju nadređenima, u slučaju ovog filma diktatoru.

Sjeverna Koreja najbolji je primjer i novinarske cenzure u kojoj sloboda medija ne postoji niti u najmanjoj mogućoj mjeri. Opće je poznata situacija sa Svjetskog nogometnog prvenstva kada je 26 000 000 Koreanaca bilo uvjereno da su osvojili prvenstvo, a oni su prvenstvo napustili već nakon prvog kruga bez ijedne pobjede.

Film „The Interview“ sjajno se dotaknuo problema koji nagrizaju današnje medije i zato ga se također isplati pogledati.

Kvalitetan film ili izvrsna promocija?

Još se ne može sa sigurnošću reći kako će film proći kod publike, no za sada se čini da je problem oko filma i njegove projekcije vrlo dobro došao za promociju i interes javnosti. 

Film je dobio različite kritike, no sigurno je da će ostaviti traga u filmskom svijetu. Osobno autorovo mišljenje je da je film pun pogodak i da će imati veliki utjecaj na društvo. Nevjerojatno je da u 21. stoljeću svjedočimo diktaturama i režimima koji pogoduju određenom broju ljudi, dok je ostatak neistomišljenika prisiljen na život u progonstvu, zatvoreništvu, gladi i bijedi.

U Sjevernoj Koreji više od 100 000 ljudi umire u logorima, a svijet to bespomoćno gleda. Svijet se boji reagirati jer je jedan čovjek u mogućnosti i dovoljno nestabilan da jednim pritiskom na tipku usmrti milijune nevinih ljudi.
Jedan čovjek, uz pomoć nekolicine istomišljenika, uvjerio je 26 000 000 ljudi da je bog i da je život kojim žive rajski život. Pomalo je licemjerno da se i mi danas čudimo takvom svijetu i osuđujemo kukavičluk Koreanaca da se odupru, a donedavno smo se klanjali jednom čovjeku, jednoj partiji, jednom zločinu.

I dan danas, kada živimo u teškim vremenima, žalimo za onim vremenima u kojima smo i mi jeli neko plastično voće.