Mladi muslimani u Hrvatskoj: „Zaista smo sretni što smo rođeni ovdje.”
– Vjerujem da se sva djeca kroz svoje odrastanje u nekom periodu osjećaju diskriminirano, ali ne nužno jer ih sustav ili neka osoba diskriminiraju nego kroz dječje šale. Nikada se u životu nisam osjećao drugačijim. – tvrdi Imran.
– Vjerujem da se sva djeca kroz svoje odrastanje u nekom periodu osjećaju diskriminirano, ali ne nužno jer ih sustav ili neka osoba diskriminiraju nego kroz dječje šale. Nikada se u životu nisam osjećao drugačijim. – tvrdi Imran.
U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.
Hrvatska jamči svim svojim stanovnicima slobodu misli, govora, tiska i, ukratko, ponašanja. Moglo bi se reći da je sve dopušteno, osim nauditi drugoj osobi, direktno ili indirektno, pozivanjem na mržnju ili nekim drugim ponašanjem koje može završiti vrijeđanjem ili napadom. Ipak, teorija se često ne poklapa s praksom jer zakoni i propisi, često se misli u javnosti, ostaju mrtvo slovo na papiru ili ih je pak preteško implementirati u društvo. Društvo i država povezani su, no ne govore uvijek istim jezikom – zato je povremeno potrebno provjeriti kako stvari funkcioniraju u stvarnosti. Jedan od primjera je život vjerskih zajednica, kojima mnogi zakoni i propisi jamče slobodu, autonomnost od države i sigurno prakticiranje vjere.
Samim Ustavom jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere, a ta se sloboda dodatno garantira Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji jamči jednakost svih vjerskih zajednica u Hrvatskoj, neovisno o tome koliko vjernika broji. Obje se odredbe temelje na Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema njoj čovjek rođenjem stječe pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, a država bi morala osigurati uvjete da svatko manifestira svoju vjeru ili uvjerenje obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala.
Islam kao ravnopravna vjerska zajednica
Kao i drugim vjerskim zajednicama u Hrvatskoj, Islamskoj su zajednici prava zagarantirana zasebnim aktom. U prosincu 2002. godine stupio je na snagu Ugovor između Vlade RH i Islamske zajednice u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa prema kojemu Hrvatska garantira Islamskoj zajednici potpunu slobodu, autonomiju od države i jednakost njezinih pripadnika sa svim drugim stanovnicima, bilo pripadnicima druge vjere, bilo onima koji se vjerski ne opredjeljuju.
Garantira se mogućnost odgoja, obrazovanja i kulture u skladu s vjerskim pravilima i tradicijama, a država se obvezuje nastojati osigurati materijalne uvjete za prakticiranje vjere s namjerom da se osiguraju bolji uvjeti za pripadnike te vjeroispovijesti i s ciljem ostvarivanja suradnje za dobrobit svih građana bez obzira na vjersko uvjerenje. Također je zagarantirana mogućnost organiziranja islamskog vjeronauka, na zahtjev roditelja, a koji se upućuje ravnatelju.
Islamska je zajednica 2010. godine osnovala Centar za certificiranje halal kvalitete, jedinstvenu instituciju koja garantira da je određeni prehrambeni proizvod halal – što predstavlja iznimno važan aspekt muslimanske vjere. Šest godina kasnije, 2016. godine, prihvaćena je izmjena Ugovora pri čemu se u dokument unosi i neprenosivo pravo Islamske zajednice da jedina daje i oduzima Halal certifikat.
Teorija je jedno, a praksa je drugo – ili?
O tome provodi li se u stvarnosti ono što država garantira, progovorili su 25-godišnji Imran Srebreniković, višegodišnji predsjednik Omladinskog kluba muslimana u Zagrebu, i 20-godišnja Hannan Arslani, studentica naftnog rudarstva pri zagrebačkom Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu.
– Hrvatska se jako dobro brine o muslimanima, stvarno se smatramo istima kao i bilo koja druga vjerska zajednica. Zanimljiva činjenica je da je u Hrvatskoj naš vjerski brak automatski priznat kao građanski, pa nemamo potrebe ići kod matičara što je, na primjer, slučaj u BiH. Tamo, iako su muslimani prisutni u puno većem broju, njihov vjerski, šerijatski brak nije priznat kao građanski, nego to moraju naknadno ići rješavati u svojim općinama. Kod nas je to jedan unikatan primjer dobrog odnosa. Postoji i ugovor Vlade i Islamske zajednice gdje nam se garantiraju sva prava, što je bitno. – ističe Imran.
Hannan, koja svoju vjeru pokazuje nošenjem hidžaba, također smatra kako živi u dobrom okruženju.
– Marama me na pogled izdvaja od društva, ali samo na pogled. Hvala Bogu, nikad nisam bila u situaciji u kojoj je problem bila moja marama niti mislim da bih zbog iste trebala imati problema u našem društvu. Svi smo mi na neki način drugačiji i mislim da su ljudi ovdje toga svjesni. Rođena sam, odrasla, živim i školujem se u velikom gradu, što mislim da je neko olakšanje, ipak se tu različitosti lakše prihvaćaju.
I Imran ističe kako se nije osjećao isključenim ili drugačijim.
– Vjerujem da se sva djeca kroz svoje odrastanje u nekom periodu osjećaju diskriminirano, ali ne nužno jer ih sustav ili neka osoba diskriminiraju, nego kroz dječje šale. Ali isto tako netko tko je bio debeo, ili tko je imao plavu kosu ili je nosio naočale, i njega su zezali. Osim što sam možda u djetinjstvu imao neke sporadične slučajeve, nikada se u životu nisam osjećao drugačijim. Nisam nikada osjećao ikakvu diskriminaciju ili se osjećao drugačijim u negativnom smislu.
Život muslimana i znakovi vjere
Dok većina školaraca u osnovnoj školi pohađa katolički vjeronauk, povremeno se nađe i netko tko ne dijeli istu vjeru ili uvjerenje uopće. U srednjoj školi to ne predstavlja problem, učenici mogu birati između etike i vjeronauka, no u osnovnoj školi takve podjele nema. Kad govorimo o pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti, za njih je organiziran islamski vjeronauk, za koji se nastoji učiniti da traje za vrijeme onog katoličkog, da djeca ne bi provodila vrijeme sama i kasnije to nadoknađivala.
Nakon islamskog vjeronauka u školi srednjoškolci nastavljaju svoje vjeronaučno obrazovanje vikendom u džamiji, a potom im se širom otvaraju vrata Omladinskog kluba muslimana, koji postoji u većini gradova, a onaj zagrebački broji 200-tinjak članova. Klub je to koji ne poznaje podjele, u njemu se susreću muslimani svih nacionalnosti, a budući da je otvorenog tipa, redovito se na susretima pronađe i neki ne-musliman.
– Neminovno je da se dešava asimilacija mladih muslimana. Oni se asimiliraju i izgube pojam o svojoj religiji i običajima. Nama je cilj zadržati mlade – da budu povezani sa svojom zajednicom. Mi jesmo za integraciju i sto posto ju podržavamo, jesmo i za to da se družimo s ljudima drugih vjerskih pripadnosti, da sudjelujemo u ovoj državi, da sudjelujemo u njenom razvitku i boljitku, ali opet da te neke kulturno-tradicijske stvari zadržimo za sebe, mislim da to zaslužujemo. – ističe Imran koji je kao predsjednik kluba bio zadužen za organiziranje susreta.
Dovodio je predavače od kojih su najcjenjeniji gosti Mirza efendija Mešić i Mersad efendija Kreštić, imami i zaštitnici vjerskog života zagrebačkih muslimana.
– Mi smo se u Zagrebu često okupljali, do prije korone imali smo kvizove svaki petak, a jednom tjedno predavanja raznih predavača. Bio je jednom i Amar Bukvić. On je govorio o tome kako je biti glumac musliman. – priča nam Imran o Omladinskom klubu muslimana.
No OKM nije samo vjerska institucija. Klub je to koji mnogim mladima predstavlja mjesto na kojemu se mogu družiti i upoznavati svoju vjeru u drugim muslimanima. Pa su tako susreti osim za predavanja rezervirani i za kvizaške okršaje, filmske večeri, turnire u igranju PlayStationa. Imati mogućnost sudjelovati u životu svoje zajednice na takav način, pravi je blagoslov, zaključuje Imran.
– Jako puno nam znači imati takve prostore. Kao što sam već spominjao, mislim da bi se asimilacija pogoršala da nemamo mjesta za druženje i svi smo zahvalni, prije svega Bogu, pa onda i ljudima koji su sudjelovali u izgradnji Islamske zajednice – jer mi muslimani smo odgojeni u toj džamiji i u tom klubu.
Budućnost ostaje na mladima
Imran i Hannan oboje su mladi ljudi, pripadnici vjerske manjine, koji žive u Hrvatskoj. Oboje su imali sreću odrastanja u sredini u kojoj se ne pita mnogo za pojedinosti. Imali su i mogućnost rasti u svojoj vjeri, moliti u svojoj džamiji, susretati druge muslimane u prostorima Omladinskog kluba. Imali su čvrst oslonac svojih obitelji i zajednice koja ih nije prepustila samima sebi. I na kraju, imaju mladu Hrvatsku pred sobom, koja, iako prihvaća različitosti, još uvijek ne zna dovoljno o islamu.
– Malo tko u našem društvu zna dovoljno o islamu – primjećuje Hannan – ali isto tako raduje me što se kolege na faksu ne srame pitati što ih zanima i pričati o nekim možda škakljivim temama. Kažu da na nama mladima svijet ostaje, tako da sumnjam da bi se budući naraštaji trebali bojati hejtera jer su moji vršnjaci, a i oni stariji i mlađi od mene, sve više u kontaktu s inozemstvom gdje su islamske zajednice veće od naše u Hrvatskoj i gdje je različitost sasvim normalna pojava, pa je možda manji otpor nego kod starijeg stanovništva.
Imran i Hannan pripadnici su muslimanske vjere, koja često nailazi na nerazumijevanje i generaliziranje. Činjenica je da se o islamu ne zna mnogo te da se mnogi ni ne trude saznati više o njemu. Srećom, vremena za nadoknađivanje uvijek ima, a ovi mladi ljudi puni su razumijevanja i spremni da ih se upozna.
– Volim Hrvatsku, ovo je moja domovina – ističe Imran, a Hannan zaključuje – Zaista sam sretna što sam rođena u ovakvoj sredini jer ovdje se na kraju krajeva još uvijek živi pravim životom.
S Imran i Hannan razgovarali smo i o najčešćim predrasudama koje se vežu uz njihovu vjeru, zbog kojih često dolazi do nerazumijevanja i nesnošljivosti. Za drugi dio razgovora pratite naš portal sutra.
Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.
