Urugvaj 1930. ili kako je počelo svjetsko nogometno ludilo

Svake četiri godine jedan sudac ima čast vlastitim zviždukom označiti početak nogometnog ludila i baciti svijet u trans poznat i pod nazivom svjetsko nogometno prvenstvo. Mjesecima prije nabavljaju se rekviziti i plazme od 130 inča koje se otplaćuju na jednako toliko rata, iz hladnjaka se izbacuju sve beskorisne namirnice da bi se napravilo mjesta za pivo, a navijačke himne niču brže nego videozidovi diljem svijeta. Danima poslije u depresivno-maničnom raspoloženju analiziraju se potezi, psuju se suci i protivnici i loša sreća u besparici zbog gubitka na kladionici. Prva i nešto blaža inačica nogometnog ludila dogodila se davne 1930. godine kada se u Urugvaju sastalo 13 reprezentacija sastavljenih uglavnom od amatera koji nisu ni slutili da će njihova imena zauvijek biti upisana u povijest najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Prvom svjetskom prvenstvu domaćin je bio Urugvaj zahvaljujući dvjema uzastopnim pobjedama na Olimpijskim igrama i slavljenju stogodišnjice neovisnosti. Budući da se prvi mačići u vodu bacaju, naravno da se FIFA i pri organizaciji ovog velikog događaja susrela s neizbježnim poteškoćama. Za sudjelovanje se nisu održale kvalifikacije, već je poziv poslan određenim reprezentacijama. Međutim, hladan tuš organizatori su doživjeli kada su sve europske zemlje zahvalile na pozivu i odbile sudjelovanje zbog skupoće i dugotrajnosti puta. Zbog toga su u FIFA-i odlučili sufinancirati prekooceansku plovidbu za europske susjede, a obraz Europljana pošle su osvijetliti četiri momčadi: Rumunjska, Francuska, Belgija i Jugoslavija. Trebali su im se pridružiti i Bugari, no njihovo putovanje spriječilo je loše vrijeme.

Bolivijska reprezentacija u čast domaćina složila natpis „Viva Urugvaj”; FOTO: Pinterest

Premda nije neobično da izbornike vlastite reprezentacije častimo svakakvim izrazima, pa su tako mnogi u određenim situacijama i kraljevi, malo se koja reprezentacija može pohvaliti da ju je složio kralj. U skupini rijetkih na tronu je Rumunjska, čije je mlade nade na put poslao sam kralj Karlo II. uz obećanje da ih po povratku u domovinu čekaju posao i novac. Priča koja nas ni danas ne bi mogla iznenaditi nešto je ružnija od ove, a veže se uz stadion u Montevideu na kojem se turnir odvijao. Naime, prvi betonski stadion na svijetu, Estadio Centenario, izgrađen je posebno povodom svjetskog prvenstva, odnosno stote obljetnice neovisnosti Urugvaja, ali nije bio gotov sve do petog dana prvenstva. Radovi su kasnili zbog tri mjeseca neprestane kiše.

Čast da otvore prvenstvo koje se igralo u četirima skupinama imale su reprezentacije Francuske i Meksika te SAD-a i Belgije jer su se te dvije utakmice igrale simultano. Prvi gol postigao je Lucien Laurent koji se kasnije prisjetio povijesnog trenutka:

– Svi smo bili sretni zbog gola, ali nitko se nije bacao po travi, jer nitko nije shvatio da smo upravo stvorili povijest. Samo sam se rukovao sa suigračima i nastavili smo s igrom. Nije bilo nikakve nagrade; svi smo bili amateri u to vrijeme. –

Nakon grupne faze izravno u polufinale prošle su Argentina, Urugvaj, SAD i Jugoslavija, a u finalu se dogodio sraz južnoameričkih susjeda iz kojeg je Urugvaj izašao kao pobjednik, zbog čega je 31. srpnja proglašen nacionalnim urugvajskim praznikom. Zanimljivo je da je finale igrano s dvjema loptama: jedno poluvrijeme s urugvajskom, a drugo s argentinskom. Utakmica za treće mjesto nije se igrala. Osim po domaćinstvu prvoga prvenstva i pobjedi na istome, Urugvaj je u povijesti zapisan i kao jedini aktualni prvak koji nije nastupio na sljedećem prvenstvu – odbili su gostovanje četiri godine kasnije na prvenstvu u Italiji iz protesta zbog slabog odaziva europskih reprezentacija na njihovo prvenstvo.