Rođen „hrvatski Balzac“, književnik koji je kopao po društvenom dnu

Francis Scott Fitzgerald rekao je da književnici ne pišu zato što žele nešto reći, već zato što imaju što za reći. Da je zaista tako pokazao nam je i Vjenceslav Novak, književnik koji je tijekom kratkog života ispunjenog književnošću i glazbom stvorio zavidan opus kojim je hrvatsku realističku književnost približio samom vrhu europske. Rođen na današnji dan, 11. rujna 1859. godine, u gradu pod Nehajem kojemu se stalno i u djelima i u životu vraćao, ovaj je autor kopao po svim društvenim slojevima približivši se samom društvenom dnu i uspješno spojivši velika politička zbivanja s malograđanskim životima podvelebitskog područja.

Djetinjstvo i rane gimnazijske godine proveo je u Senju i Gospiću, a školovanje završava u Zagrebu, odakle se vraća na mjesto učitelja u rodni grad. Nedugo potom odlazi na studij glazbe u Prag koji završava 1887. godine Iste te godine postaje profesor glazbe na učiteljskoj školi u Zagrebu. godine 1888. započinje Novakova glazbena djelatnost. Bavi se glazbenom pedagogijom – autor je prvoga hrvatskog glazbenog udžbenika Starohrvatske crkvene popijevke, ali i mnogih drugih knjiga o glazbenoj teoriji. O vlastitom odnosu prema glazbi progovara u autobiografskom romanu Dva svijeta kroz svoj alter ego, hrvatskog Mozarta, Amadeja Zlatanića, dajući čitateljima uvid u dekadentnost umjetničke prirode čija je volja za životnom borbom ugušena malograđanskim primitivizmom.

No, nedostatak uzbuđenja na privatnom planu nadoknadio je maestralnim opusom. U književnosti se javio pjesničkim pokušajima, ali se ubrzo okreće prozi u kojoj briljira. Rana su mu djela, obilježena romantičarskim obilježjima pomiješanima s detaljima iz podgorskog i senjskog života, okupljena u zbirci Podgorske pripovijetke. Od samoga se početka svojega stvaralaštva usmjeravao svijetu poniženih i uvrijeđenih, a u djelima su mu društvene činjenice i problemi glavni pokretači. Stvorio je niz antologijskih novela u kojima su glavni motivi glad, siromaštvo i bolest, a među prvima je demaskirao malograđanštinu u svim njezinim aspektima.

U nizu romana opisuje sve društvene slojeve i aspekte života. Svojim se Pavlom Šegotom naslanja na šenoinsku tradiciju Prijana Lovre, ali ga ubrzo nadrasta i portretom glavnog lika približava se Nehajevljevu Andrijaševiću. Nakon Pavla Šegote, nanizao je još četiri romana, svaki bolji od prethodnoga, zaokruživši svoj opus Posljednjim Stipančićima koji su ga uvrstili u sam vrh hrvatske književnosti.

Najbolje Novakovo djelo izdano je 1899. godine, a predstavlja vrhunac hrvatske realističke književnosti i njezino najbolje ostvarenje. Precizna socijalna slika konkretne sredine stvorena je iznošenjem intimnih biografija članova stare i ugledne senjske patricijske obitelji. Sudbina svakog člana inkarnira jedan vid propadanja svoje klase – od materijalnog propadanja do moralnog raspada. Posebno se ističe magistralni lik Lucije Stipančić, najsloženiji i najprodubljeniji ženski lik naše književnosti 19. stoljeća, simbol i žrtve i bunta.

Iako je u svoje vrijeme bio slabo cijenjen, Novak je tijekom vremena kao pisac dobivao na cijeni. Pokazavši se dobrim psihologom i moralnim kroničarem svojega vremena, postao je jednom od najistaknutijih literarnih figura hrvatskoga realizma. Čak i kad je tematizirao uobičajene realističke probleme, činio je to bez patetike, sentimentalizma i nostalgičnih tonova, oslonivši se na dokumentaristički pristup. Njegov je odnos prema građi objektivistički te se od svih svojih suvremenika najviše približio paradigmi europskog  realizma, zbog čega se i sto godina diči titulom hrvatskog Balzaca.