Pismo Antunu Gustavu Matošu: Miruj! U smrti se sniva.

Dragi Matoše,

Ne znam jesu li ti rekli, tvoje su ruke ispisale neke od najljepših stihova hrvatske književnosti. Tvoji su feljtoni, eseji, kritike i putopisi podučavali i zauvijek obilježili našu kulturu, a sam si postao uzor mnogim mlađim književnicima. U tvoju čast nazvane su institucije, knjižnice, škole, ulice i trgovi. Vojvođanskim Pjesnicima daje se nagrada tvoga imena, kao i književnim i umjetničkim kritičarima koje izabere Matica Hrvatska. Tvoje riječi čitaju se u učionicama, iz udobnih naslonjača i s prostranih Maćuhicama ukrašenih livada.

Iako rođen u Tovarniku 13. svibnja 1873., još si za malih nogu došao s obitelji u Zagreb. Tamo si odrastao, školovao se i zaljubljivao u prirodu, životinje, grad, glazbu i književnost. Sudbina je htjela da ne budeš veterinar, već da se posvetiš svojoj umjetničkoj strani.

Svoju prvu pripovijetku Moć savjesti objavio si 1892. u Viencu, a potom godinu dana proveo u vojsci. No dobro si znao da to nije za tebe, pa si dezertirao i pobjegao u Beograd. Od tamo si nastavio skitati po Europi okušavajući se u novinarstvu i glazbi, sve dok nisi došao do Pariza – tog magičnog grada za svakog umjetnika. Tamo si uživao u djelima C. Baudelairea, E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta te napisao svoja fikcijska prozna djela Iverje i Novo iverje 1899. i 1900.

Brzo je došlo novo stoljeće i njegovim početkom si se vratio u Beograd, a u Hrvatskoj su shvatili da ti nije mjesto u tuđini pa su objavili dvije tvoje knjige – Ogledi i Vidici i putovi. Pomilovali su te 1908. i bio si slobodan vratiti se u svoju zemlju. Više te nisu znali kao dezertera, bio si književnik, novinar i političar. Ti i tvoji Gričani (Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i drugi) pisali ste pjesme, ali vidiš, tvoje nitko nije objavio dok nisi umro, a baš po njima te svi pamte. Za života su ti još izašle Umorne priče, Naši ljudi i krajevi te Pečalba.

Boemski život te nije mazio. Dane i noći često si provodio u hladnoći i gladan. Da nije bilo prijatelja koji su ti htjeli pomoći, nahraniti te, ne bi upoznao svoju ljubav, Olgu Herak. Zbog nje si se vratio u Beograd i kriomice preskakao granicu i dolazio u Zagreb pod lažnim imenom Dragiše Lapčevića. Zbog nje si patio, a i ona je zbog tebe.

Nažalost, bolest te rano uzela. Napustio si nas u 41. godini na današnji dan 1914. godine, nakon borbe s opasnom bolešću – karcinomom grla – koja ti je polako oduzimala ljubav, duh, a potom i život.

Hvala ti za sve i

Miruj! U smrti se sniva.