110. obljetnica rođenja Dragutina Tadijanovića

Prošlo je točno 110 godina od rođenja hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Rođen je na današnji dan, 4. studenog 1905. godine u selu Rastušje kod Slavonskog Broda kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande.

Živi klasik hrvatskog pjesništva (Z. Zima) i pjesnik-institucija (T. Maroević), kako su ga nazivali, pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac dok je stanovao u brodskom samostanu. Na daljnje školovanje odlazi u Zagreb gdje je najprije upisao studij šumarstva, ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet gdje je studirao povijest južnoslavenske književnosti i filozofiju.

Kroz dugu i bogatu karijeru radio je i kao korektor Narodnih novina, honorarni nastavnik na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, urednik u knjižnici Djela hrvatskih pisaca, u Izdavačkom poduzeću Zora, i Hrvatski pjesnici u Matici hrvatskoj, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj te u Društvu književnika Hrvatske, čiji je i bio predsjednik (1964. - 1965.).

Iako se pojavio u književnosti dok su njoj još bili prisutni odjeci moderne i ekspresionizma, uz najavu socijalne književnosti, Tadijanović se nije priklonio ni jednoj od tih struja, već se jednostavnim govorom opredijelio za intimne i zavičajne teme.

Uz sklonost sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha, u građenju stiha osobitu ulogu posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva. Na taj način Tadijanovićev stih poprimio je izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržao je otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama.