Učenici, studenti i profesori raspravljali može li kazališna predstava vjerodostojno prikazati roman

Može li nam predstava poslužiti kao kratki sadržaj djela i trebamo li zaista čitati? Odgovore na ta pitanja saznali smo u utorak u Dramskom kazalištu Gavella, na svima dobro poznatoj adresi u Frankopanskoj. Tamo se održao okrugli stol pod nazivom Lektira u kazalištu – umjesto ili nakon čitanja. Okrugli se stol održao u intimnoj atmosferi Gavellina atrija nakon izvedbe predstave Gospođa Bovary te je, sudeći po broju publike, mnoge zainteresirao. Na njemu su sudjelovali akademik Pavao Pavličić; Saša Božić, kazališni redatelj i producent koji je i postavio predstavu Gospođa Bovary na scenu; Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella; glumci te brojni učenici, studenti i profesori srednjih škola koji su, puni dojmova nakon odgledane predstave, iskazali veliko zanimanje za samu temu, ali i posebno za ovo konkretno uprizorenje lektirnoga djela.

Sama tema, koju je moderatorica Katarina Kolega nazvala tek prvom u nizu, potaknula je dinamičnu raspravu, ali i otvorila brojna druga pitanja. Trebamo li uspoređivati predstavu i lektirni naslov, može li se roman vjerodostojno prikazati na sceni ili je scena stvorena samo za dramu, mogu li učenici pogledati predstavu te dobiti dobru ocjenu iz lektire, a da ju nisu pročitali. Jednoznačni odgovor i zaključak nismo saznali, ali su brojna razmišljanja samih učenika potaknula glumce te ravnatelja kazališta na promišljanje o tome koje bi lektirne naslove učenici željeli vidjeti na sceni.

Pogled na ovu temu dobili smo i od akademika Pavla Pavličića koji je, pokušavši odgovoriti na pitanja je li pisac iznevjeren dok gleda predstavu postavljenu prema vlastitom predlošku i koliko je odnos kazališta i književnosti zanimljiv studentima, istaknuo kako predstava Gospođa Bovary zahtijeva idealnog, upućenog gledatelja koji zna o čemu se u knjizi radi i koji može pratiti radnju. Osvrnuvši se na problematiku izbora samih predložaka, naglasio je:

– Meni se čini da proza u kazalištu nema što tražiti. Ono što se od lektire, po mom mišljenju, u kazalištu treba prikazivati jesu dramski tekstovi. Trebaju se uprizoravati Držić, Čehov, Krleža – onda možemo rapravljati o tome može li predstava biti zamjena za lektirno djelo, na što je odgovor čak možda i potvrdan. –

Da akademik Pavličić, unatoč argumentima koji drže vodu, nije potpuno u pravu, pokazala su sjajna Gavellina uprizorenja poznatih lektirnih naslova, poput same Gospođe Bovary, Kovačićeva romana U registraturi i brojnih drugih djela koja već godinama igraju na omiljenoj zagrebačkoj pozornici.

Iako smo od nekih učenika koji roman nisu čitali saznali da im je bilo pomalo teško razumjeti uprizorenje, drugi su naglasili kako im to nije predstavljalo problem. Istaknuli su da su uspjeli uočiti temeljne motive koji su zajednički romanu i predstavi, a na to se osvrnula i glavna glumica, sama gospođa Bovary, Jelena Miholjević:

– Budući da sam i ja sama majka jednog srednjoškolca koji ide u treći razred gimnazije, točno znam taj ljubav – mržnja odnos prema čitanju koji smo svi iskusili kad smo bili klinci. Kazalište je prostor slobode i ako se mi za tu slobodu u svom srcu ne otvorimo, jako puno gubimo. Kad pogledamo predstavu Gospođa Bovary, nećemo znati dobro prepričati sadržaj, ali pretpostavljam da ćemo točno locirati problem. To je cijeli jedan svijet imaginacije iz kojega se rađa ljubav. Mi ne možemo kada radimo predstavu odrediti – e ovo sada mora biti lektirno – a mene zanima i tko bi želio gledati predstavu poslije koje ne treba pročitati knjigu. Knjige se trebaju čitati, to je poseban užitak, a vidjeti kako je neki autor u određeno djelo utkao svoj svijet – to mi je posebno uzbuđenje. –

Okrugli je stol, kako je i vidljivo, izazvao različite pozitivne reakcije učenika, profesora i akademske zajednice te je otvorio i neka nova pitanja o kojima bi se moglo raspravljati na nekom od, nadamo se, budućih sličnih događaja.