Slavenka Drakulić pripovijeda neispričanu priču o Milevi Einstein obavijenoj velom tuge

Slavenka Drakulić uzima dobro poznate elemente života Mileve Einstein, prve supruge genijalnog uma dvadesetog stoljeća Alberta Einsteina te ju odvažno tumači na posve drugačiji način. U svojem najnovijem romanu Milevu Einstein prikazuje kao ženu od krvi i mesa koja pati, a njezin muž koji joj nije bio podrška poprima nimalo hvalevrijedna obilježja.

Novinarka i spisateljica Slavenka Drakulić rođena je 1949. godine u Rijeci. Objavila je četrnaest naslova od kojih je veliki broj preveden i na više od 20 jezika. U književnim je djelima okrenuta ženskom tijelu, bolesti i traumi. Trenutno je najveću pozornost zauzela trilogija romana u kojima Drakulić pokušava ženama koje su izgubile glas pomoći da ga ponovno vrate. Roman simboličnog podnaslova teorija tuge objavila je 2016. godine u izdavaštvu nakladničke kuće Fraktura.

Mileva Einstein, teorija tuge treći je roman u nizu biografske fikcije Slavenke Drakulić. Prethodili su mu Frida ili o boli te Dora i Minotaur. Zajednička nota ove trilogije nalazi se upravo u biografskim crticama iz života žena koje su bile u sjeni muškaraca s kojima su dijelile život. Odbijajući suhoparne podatke i prepričavanje života ovih žena, Slavenka Drakulić daje život likovima koje opisuje te uz njezinu pomoć vidimo Doru Maar, Fridu Kahlo i Milevu Einstein kao iznimno jake ličnosti.

Roman o prvoj supruzi Alberta Einsteina započinje in medias res tj. priključuje se u središte radnje. Mileva sjedi u kuhinji u Berlinu 1914. godine i čita uvjete koje joj je postavio vlastiti muž za nastavak zajedničkog življenja. Iako smo u radnju ušli potpuno slijepi i potpuno gluhi ne poznavajući prošlost, Slavenka Drakulić digresijama se vraća u događaje proteklih 11 godina te nam opisuje ono što je potrebno za razumijevanje sadašnjosti. Struktura same knjige podijeljena je u aspekte tj. poglavlja: U kuhinji, 1914; U vlaku, 1914; U bolnici, 1916-1919; Na balkonu, 1925. i U sanatoriju 1933. u kojima je Mileva u glavnoj ulozi te pripovijeda iz vlastite perspektive. 

Nakon što Mileva primi uvjete u ruku i pročita Albertov dobro poznati rukopis, shvaćamo da nešto nije u redu, a ona to opisuje na ovaj način:

Tek kad je osjetila prazninu u grudima, kad nije mogla udahnuti, kad joj je srce poskočilo poput podivljale mačke koja grebe kandžama tražeći izlaz iz prsnog koša, kad je osjetila dobro poznatu bol. Znala je da je upravo bol njezino mjerilo stvarnosti, njezin vjerni podsjetnik. ... Malo joj nedostaje da potone u potpuno beznađe. Bol je opominje. Dok me boli, barem znam da sam živa, misli naslonjena na kuhinjski zid.

Foto: Studentski.hr (Doriana Tomac)

Ponekad joj se to događa, preplavi je težina, nepomičnost koja joj onemogućava kretanje. Tada ne može ustati iz kreveta, kamoli hodati, iako je fizički posve zdrava. Ne želi to stanje nazvati pravim imenom, psihičkom bolešću.

Baš kao i autorica, Mileva je odbijala svoju bolest nazvati pravim imenom jer se osjećala kao da još uvijek ima šanse pobjeći od nje. Dok god nije definirala i imenovala bolest koja ju je progonila, ona je još uvijek mogla pobjeći. Još je uvijek bila slobodna.

Njezino se psihičko stanje pogoršavalo. Sve češće se osjećala kao da joj je za nogu zavezana željezna kugla. Dok ne obraća pažnju na nju, ne osjeća toliko njezinu težinu. Čim je uspije zaboraviti pa zakorači kao da je slobodna, kugla je povuče natrag.

Autorica nevjerojatno vjerodostojno opisuje bolest s kojom se Mileva svakodnevno bori ne skrivajući pritom da od supruga nije dobila nikakvu pomoć. Ponekad se činilo da radi upravo suprotno jer se nakon što je primila njegove uvjete osjećala kao da tone u beznađe i polako nestaje: U berlinskoj kuhinji očaj steže svoje hladne prste oko njezinog grla.

Milevu depresija nije mučila tijekom cijelog njezinog života, kako saznajemo u jednoj od epizoda povratka u prošlost, nego je pala u depresiju i nikada se više nije izvukla nakon smrti svojeg prvog djeteta – kćeri Lieserl. Prve trenutke depresije, dok još uvijek nije bila svjesna tog stanja, opisuje ovako: Kao da je bila prikovana uz krevet, neka sila pritiskala ju je k zemlji. Nikada prije to nije iskusila. Gušila se. Novi osjećaj težine činio ju je i fizički bespomoćnom.

Nakon gubitka prvog djeteta, Mileva je imala još dva sina i iako se činilo da napreduje i da se oporavila, to nažalost nikada nije uspjela učiniti. Obožavala je svoju djecu, ali ih je koristila samo kao izliku. Nakon što je dobila drugo i treće dijete, Mileva se posvetila samo njima, a to je bilo nezdravo zato što ih je koristila kao pojas za spašavanje od same sebe. Pokušavala je njima zamijeniti prazninu koju je ostavila Lieserl. Upravo takav stav ju je doveo do činjenice da ponekad mrzi biti majka i da joj se čini kako plaća preveliku cijenu za majčinstvo. Iako je koristila djecu da sakrije prazninu, oni i Albertova nepostojeća podrška otvorili su još samo veću prazninu u njoj: Krug oko nje već se zatvarao. Mileva je već tada osjećala tjeskobu koja je neće napustiti.

Mileva nije oduvijek vodila bitku s depresijom, ali je cijeli svoj život vodila različite bitke. Na samom početku borila se sa svojim vršnjacima i okolinom. Naime, rođena je s tjelesnom manom zbog koje je od malih nogu šepala. Upravo iz tog razloga bila je meta za izrugivanje. Uz podršku svog oca upisala je studij Politehnike kao prva žena na tom studiju. Milevi je oduvijek bilo jasno da je drugačija, ali upravo to je bilo ono što ju je poticalo u borbi za svoju karijeru.

Tada bi se iz dubine bijesa javio u njoj taj spasonosni osjećaj ponosa i na trenutak bi zaboravila da je drugačija i zato slabija.

Ona kao osoba s tjelesnom manom i žena u doba kada je ženama primarno bilo udati se i imati djecu postaje studentica te se bori da pronađe način da pokaže koliko vrijedi, kako je govorio njezin otac.

Ne, on je ulagao u obrazovanje svoje kćeri. Svoje male šepave mudrice. Bio je brižan, mislio je da za djevojku s takvom urođenom manom i s takvom pameću nema boljeg rješenja od toga da se osamostali.

Ali Mileva očevu šansu nije uspjela iskoristiti.

Dok je bila studentica i još nije poznavala Alberta, vlastiti joj je otac bio vjetar u leđa. Nakon što drugi put zaredom nije uspjela položiti usmeni dio diplomskog ispita (pismeni je već položila) i doživjela živčani slom, nije se nikada vratila po diplomu na fakultet. Ostavši bez diplome, neostvareni snovi njezinog oca postali su samo još jedan uteg koji ju je vukao sve dublje i dublje u beznađe.

Kad god pomisli na oca, osjeća grižnju savjesti. U njegovim ju je očima mogla iskupiti jedino diploma. Vjerovao je u nju i povratak iz Novog Sada u Zurich je zbog toga doživljavala kao dvostruki poraz. Kao što je Albert izdao njezina očekivanja, ona je izdala očeva.

Za Milevu diploma predstavlja izlaz iz stanja u kojem se nalazila. Naravno, jasno joj je da je sada s dvoje djece postala ovisna o Albertu, no da je uspjela dobiti diplomu, tada bi joj ona omogućila izbor. Tada bi s diplomom u rukama mogla izabrati hoće li živjeti život ovisna o svom mužu ili će pokušati težiti životu koji je vodila Marie Curie, koja je s mužem dobila Nobelovu nagradu, a kasnije i sama. Uz znanstvenu karijeru održavala je i obiteljski život te je bila Milevin uzor. Imala je sve što je Mileva željela, a što nije mogla ostvariti bez diplome.

Diploma je za Milevu bila sredstvo ostvarenja njezinih želja, ali u trenutku kada ju je izgubila tj. nije uspjela dobiti nije shvaćala što sve gubi. Albertu uopće nije stalo do činjenice da njegova tadašnja djevojka nije uspjela diplomirati, jedino što ga je zanimalo bio je pronalazak posla. I samo tako ostala je bez diplome, a tek kasnije je shvatila bez čega je još sve ostala u tom trenutku.

Trebali su novac, a ona nije zarađivala. Nije imala izbora. Morala mu se pridružiti.

Ljubavni zanos Mileve i Alberta trajao je relativno kratko – početak kraja započeo je kada je ostala trudna s njihovim prvim djetetom, a nitko od njih toga nije bio svjestan. Autorica se ponovno vraća u prošlost te opisuje ljubav koju je Mileva osjećala za svojeg supruga, ali i ljubav koju osjeća i nakon što je primila šokantne uvjete. Ljubav koju je osjećala cijeli svoj život i ljubav koja je nikada nije napustila kao što je Albert učinio.

Slavenka Drakulić portretira Milevu kao iznimno jaku pojedinku, kao osobu koja se cijeli svoj život borila i plivala protiv struje. Od malih nogu i šepavosti, preko školovanja, koje je tada bilo nepojmljivo za žene, pa sve do kada je upoznala Alberta i pomagala mu pisati znanstvene radove, bila je žena koja se bori. Autorica je ocrtala obilježja prave ratnice koja neće prezati ni pred čime da ostvari zacrtane ciljeve u životu. No svaka je jaka osoba ponekad ranjiva i želi se osjećati sigurno u tuđim rukama.  

Sjećam se, osjećala sam se tako sigurno u njegovom zagrljaju. Kao da mi se više nikada ništa loše ne može dogoditi. Njegova me prisutnost štitila od strahova i samoće. Albert je bio moj čarobni štit od svijeta. U tom sam trenutku povjerovala da smo nerazdvojni, da smo jedno drugom dovoljni i da će tako ostati zauvijek.

Slavenka Drakulić iznimno vješto prikazuje Milevinu volju koja postepeno nestaje. Ona postaje toliko shrvana da samu sebe uvjerava u stvari koje nisu istinite te preuzima odgovornost za situacije i stvari čije promjene nisu bile u njezinoj mogućnosti. Samu sebe opisuje kao ženu koja nije naučila živjeti bez Alberta, ali vidimo kako to nije istina. Prije nego što je upoznala Alberta bila je vedra djevojka puna samopouzdanja koja je hrabro koračala kroz svijet unatoč svojoj tjelesnoj mani. Psihička bolest i vlastiti muž doveli su je u stanje iz kojeg se više nije mogla izvući. U trenutcima kada je mislila da je on može sačuvati pada s litice u beznađe ispred nje, on se pokazao kao osoba koju ju je gurnula u ponor. Trebao joj je netko tko će je podržati, a ne gurnuti je u još težu psihozu.

U samo 11 godina Mileva i Albert iz sretnog para postali su potpuni stranci. Prije samo 11 godina Mileva je bila osoba koja je sigurna u sebe i svoje znanje, a pogotovo u ono što želi postići. Bila je obrazovana, samopouzdana žena koja je u razgovoru bila ravnopravna s muškarcima, a u međuvremenu se pretvorila u osobu koja je progonjena svojim demonima izgubila samopouzdanje i snagu koja joj je cijeloga života bila suputnik. U samo 11 godina Albert je iz neshvaćenog uma postao svjetski poznat fizičar, no na tom je putu postao jednak osobama koje je prezirao. Tu promjenu sam nije mogao uvidjeti, ali zato Milevi nije promaknula.

Mileva tek naposljetku skuplja hrabrosti te priznaje kako već godinama živi sa spoznajom da je zbog Alberta ostavila dijete. Slavenka Drakulić maestralno oslikava put koji su prešli Mileva i Albert. Put od mogućnosti da postanu najutjecajniji znanstveni par do potpunih stranaca koji si međusobno zamjeraju nebrojeno mnogo aspekata zajedničkog života.