Recenzija: I takooooooo... Dosadaaaaaa...

Vampirski žanr u zadnje vrijeme pati od prilično loše reputacije. Ono užasno tinejdžersko smeće koje uopće neću imenovati koliko me iritira uspjelo je fekalirati cijelu vampirsku tematiku i svaku asocijaciju na nju do te mjere da su vampiri potpuno prebačeni u šund. Što je stvarno velika šteta. Svi vi koji ste odrasli s itekako bogatim naslijeđem u kinematografiji ili ste fan računalnih igara i poznatog role-playing sustava Whitewolfa znate kako beskrajno zanimljiv, atmosferičan i inspirativan vampirski svijet može biti. Samo ljubavnici preživljavaju Jima Jarmuscha pokušava vratiti malo dostojanstva žanru, ali bi bilo bolje da nije.

Iznenadio sam se samom sebi neki dan koliko slabo poznajem opus Jima Jarmuscha. Pa opet, s obzirom na to da sam toliko indiferentan spram njegove fame i nepristran po pitanju njegovog cjelokupnog lika i djela, onda valjda mogu ponuditi i nepristraniji osvrt na ljubavnike, koji su, čisto da istaknemo lajtmotiv ove recenzije, užasno dosadni i samodopadni.  

Adam (Tom Hiddleston) i Eve (Tilda Swinton) nekoliko su puta vjenčani vampiri stari barem nekoliko stoljeća (ona je parsto godina starija) koji se muče s teškoćama vampirske dugovječnosti. On prebiva u Detroitu, ona u Maroku, no svako toliko se vraćaju jedno drugom jer su im egzistencije romantično isprepletene. Druge dvije vampirske prisutnosti u filmu su Christopher Marlowe (John Hurt), renesansni pisac glavom i bradom, i Evina sestra Ava (Mia Wasikowska), neprilagođeno „dijete“ koje ne zna održavati maskeradu i zapada u duboke krvožedne pohotnosti. Većina radnje, ako ju tako uopće možemo nazvati, fokusira se na Adama i Evu, pri čemu njih dvoje nemaju pojma što bi sa sobom dok on skuplja stare instrumente i povremeno iz rukava u anonimnosti izbaci neku glazbenu underground uspješnicu ili slaže Tesline mašinerije iz zajebancije, a ona memorira najpoznatije književne klasike. Adam naveliko kontemplira o samoubojstvu, a Eve mu doskače u pomoć kad god ga ulovi patos. I u tome protječe više od pola filma. U tome i u dosadnim i samodopadnim kulturnim i pop referencama, nasumičnim izbacivanjima binarne nomenklature i njihovim prepotentnim hipsterskim sranjima koja se uglavnom svode na plitke generičke mudrosti kako je moderni svijet kulturno i moralno degradiran, kako je sve novo loše i bez veze i kako se stvarna kvaliteta više ne probija do svjetla pozornice, inače vjerojatno niti nema svojstvo kvalitete.

Kulturne i pop reference suptilne su kao šaka u oko. Od toga vjerojatno najviše ona već nimalo opskurna teorija o Kitu Marloweu, „istinskom Shakespearu“, po kojoj je potonji bio naprosto pomoćnik kroz kojeg je Marlowe izdavao svoja djela, a koja se u filmu iznosi tri ili četiri puta. Vjerojatno najgora samodopadnost na ovom planu aluzija je da je Adam nekakav Faust i Hamlet u jednom (Adamov pseudonim u bolnici je dr. Faust, a Marlowe žali što ga nije upoznao prije nego što je napisao Hamleta), a u filmu Adam nije ništa više od plačljivog ema. Većina tih naizgled opskurnih kulturnih referenci koje se dobivaju na žlicu podsjećaju na pretencioznog srednjoškolca koji svaku drugu rečenicu započinje s „jesi znao da...“ i kojem bi zbog toga tako voljeli zalijepiti šamarčinu.

Talent dobrog starog Johna Hurta u mitskom Kitu Marloweu nažalost je potpuno protraćen, ali onda se u drugoj polovici pojavi Mia Wasikowska i u onih pola sata koliko je prisutna podigne cijeli film i likom i odličnom glumom. Ali ne može to tako. Ovaj dinamični lik potpuno bi sjebao našu usporenu artsy koncepciju pa ga treba pošto-poto odbaciti. Nakon samo dvadeset minuta prisustva, Ava poručuje: „Ajme Adame, tako si dosadan!“. Nemaš pojma koliko, sestro. Zanimljivo je da, unatoč tome što zavrjeđuju iznimno poštovanje kao glumci, Hiddleston i Swinton savršeno su beskrvni (pun intended), bljedunjavi i uštogljeni za ovakve uloge.

Tematika vampirske dugovječnosti, dosade i životne repeticije može biti nevjerojatno zanimljiva i očito ćemo još neko vrijeme čekati na naslov koji će iskupiti žanr. Može to puno bolje, Jarmuše.