„Priče iz Bečke šume“ pokazuju bunt kojem ljubavnici 21. stoljeća odolijevaju

Pogledala sam velik broj Gavellinih predstava jer sam na neki poseban način vezana za ovo zagrebačko kazalište. Nisu me sve odgledane priče potpuno osvojile, ali se s valjanim razlogom iznova vraćam u Frankopansku ulicu. Po tko zna koji put, strastvena emocija nove predstave zarobila mi je misli satima nakon što su glumci iščeznuli s pozornice. Pričam o Pričama iz Bečke šume, premijerno prikazanima početkom prosinca.

Gavella često reciklira protekla stoljeća i čini ih bliskima publici današnjice. Kao što je ispraznost braka i malograđanstvo 19. stoljeća uprizorila u Gospođi Bovary, tako je uspješno dočarala histeriju i uskogrudnost predratnog Beča kasnih 20-ih godina prošlog stoljeća, prije dolaska austrofašista na vlast.

Premda je, kao i prethodne adaptacije istog teksta i samog autora Von Horvatha, redatelja Igora Vuka Torbicu vodio moto Ništa ne stvara takav osjećaj beskrajnosti kao glupost, u nizu slojeva njegova ostvarenja upečatljiv mi je potpuno drugačiji motiv. Usrećuje li nas više ljubiti ili bivati ljubljenim? – zapitao se Oskar, kojeg je utjelovio mladi Filip Križan. I doista, taj nam isti lik nudi svoj šokantni odgovor kojim nas Torbica potpuno odmiče od obične romanse i pokazuje da jedno uvijek voli snažnije.

Priprosti Oskar odlučuje ljubiti. Ljubi Marijanu koja ga ne voli i odbija, ženu kojoj je nametnut. A ona upavo radi ono od čega cijela civilizacija strahuje – riskira. Traži više od sigurnosti i prosječnog te također bira ljubiti. Svojom odlukom okreće leđa majci, jedinoj obitelji koju ima. Krhka pokazuje bunt koji ni ljubavnici 21. stoljeća ne posjeduju. Premalo je Marijana u tijelu Nataše Janjić. Previše je ljubavnika i ljubavnica koji udovoljavaju zahtjevima i postavljenim standardima svoje okoline, onih koji se zadovoljavaju sitnim izvorima sreće iz straha od nesreće.

Ipak, Marijanin bijeg u naručje Alfreda, kojeg je odigrao Igor Kovač, nije utažio glad publike za happy endovima, niti je taj bijeg omogućio publici bijeg iz svakodnevnice u ružičasti svijet. Naprotiv, razvoj radnje bolni je šamar svima onima koji u svijet ljubavi uranjaju tijekom pokojeg sata kazališne, filmske ili književne iluzije. Iluzija se odlučuje rasprsnuti ostavljajući za sobom klaustrofobičnu Bečku šumu.

Premda neuzvraćena, Marijanina ljubav pokreće i usmjerava. Ubija dosadu ukalupljenosti u premali dio svemira koji joj čvrsto pripada, ali čiji ona nije dio. Ta ista ljubav prouzrokuje kaotičnost, ludilo i prštanje neželjenih emocija. Skida je do gola u blještavilu nemorala. Istovremeno je nagoni na borbu protiv patrijarhata i pozicioniranja žene u status igračke.

Predstava završava s mrtvim djetetom u naručju jer rizik uvijek uzima svoj danak. Igra na sigurno dovodi do istog. Male ljubavi poprimaju svoje sljedbenike kao nacistički režim tada, a mi ne pokazujemo bunt. Društvo drži svoju mrtvu djecu u rukama kao Nataša u ulozi koju je majstorski odigrala. I pretvara se da je sve sasvim u redu.

Izvrstan cjelokupni dojam posla dramaturginje Katarine Pejović, kostimografkinje Marite Ćopo, koreografa Pravdana Devlahovića i glumačke postave nagrađuje se već večerima u Gavellinoj dvorani. Poželiš se popesti na pozornicu i ugrabiti pljesak za iznadprosječnu predstavu.