Film: Planet majmuna: Revolucija (2014.)

Planet majmuna: Blockbuster koji izlazi iz vlastitih okvira

Dawn of the planet of the apes

Revolucija je film uz koji se stvarno možete zabaviti i bez ikakva petljanja sa simboličko-alegorijskim elementima.

Kad sam pročitao da će Ruperta Wyatta na kormilu novog Planeta majmuna zamijeniti Cloverfieldov Matt Reeves, bio sam podijeljenih osjećaja, zbunjen poput lika u američkom indie filmu sa Shinsima u soundtracku.

Pomalo skeptičan jer, u nogometnom žargonu, nikad ne podržavam smjene usred sezone dok treneru sasvim dobro ide, ali istovremeno i uzbuđen – Reeves mi je ostavljao dojam sposobnog i predanog radnika koji zaslužuje priliku za nešto veliko.

Wyattov Rise of the Planet of the Apes ugodno je iznenadio čitav svijet i udahnuo života u priču, činilo se, konačno pokopanu tamo početkom tisućljeća s Burtonovom i Wahlbergovom remakeavanturicom.

Nakon Wyattova odlaska James Franco obznanio je da se ni on neće vraćati, a Reeves i ekipa morali su krenuti od nule, ako ne računamo velik teret očekivanja na grbači i oči javnosti ponovno s interesom uprte u smjeru šume. Andy Serkis, Gary Oldman i Jason Clarke bili su dovoljan razlog da s nestrpljenjem čekamo ljeto dvije i četrnaeste, a pozitivna šaputanja koja su s filmom stigla u domaća kina letvicu su postavila blanka-vlašić visoko.

Trebao sam biti pametniji, međutim, i ne sumnjati u vještine čovjeka sposobnog voditi suvisao intervju s (nadam se) suvozačkog mjesta auta koji juri po vrlo bučnom autoputu. Reeves nije zakazao.

U deset godina koliko je prošlo od Risea, kad je inteligentan majmun Caesar oslobodio svoje srodnike iz kaveza i poveo ih u borbu protiv represivne ljudske ruke, u laboratoriju stvorena boleština majmunske gripe izbrisala je s lica Zemlje veliku većinu čovječanstva. Caesar je u šumi nedaleko od ruševnog San Francisca uredio jednostavno društvo koje živi, jede i rađa u miru i spokoju, dok je sjećanje na ljudsku vrstu već debelo počelo blijedjeti.

Okidač radnje slučajan je susret Caesarova plemena s malenom ekspedicijom probranih članova preživjelih ljudi koja se u šumu zaputi vratiti hidroelektranu u funkciju. Maloj je zajednici predvođenoj Dreyfusom (Oldman), naime, električna energija potrebna za opstanak u postapokaliptičnom svijetu, ali ponovni kontakt dviju vrsta rezultirat će krvavim festivalom osvete, predrasuda, nepovjerenja i straha, svih preduvjeta za novi rat koji bi mogao u potpunosti zatrti barem jedno od ova dva mlada društva koja grade novi svijet.

(Ne)povjerenje u ljude

Malcolm (Clarke), jedan od vođa ljudske zajednice, dobrodušni, pošteni i iskreni inženjer, karakterno je vrlo blizak Caesaru, majmunu koji je za razliku od svoje brojne braće upoznao i svijetlu stranu ljudskoga roda. Odgajan u idiličnoj obiteljskoj kućici i obasipan ljubavlju i pažnjom Jamesa Franca, Caesar zna da svijet nije crno-bijel i da ljudi nisu svi odreda opak šljam koji treba izbrisati dok je slab. Dijametralno suprotan stav njeguje Koba, njegova desna ruka i majmun psihološki i fizički obilježen eksperimentiranjima kojima je bio podvrgnut kao mali. Njegovo nepovjerenje spram ljudi, koje se tijekom filma transformira u čistu mržnju i povod za pobunu protiv “premekanog” Caesara, sasvim je lako razumjeti, baš kao što je jednostavno prihvatiti Dreyfusovu beskompromisnu želju da ljudski rod zaštiti po svaku cijenu.

U situaciji jedan incident udaljenoj od otvorenog rata Malcolm i Caesar igraju uloge diplomata u Camp Davidu, pokušavajući obuzdati svaki svoje pleme, trudeći se povjerenjem izgraditi kvalitetan suživot na obostranu korist, no otpočetka je jasno da ovo nisu Majmunske nevolje i da su male šanse da film završi komunalnim ljudsko-majmunskim izvođenjem Pipes of Peace na Golden Gateu.

DAWN PLANET APES MOV

Efekti su u funkciji priče

Dawn of the Planet of the Apes kvalitetan je film koji uspijeva izaći iz blokbasterskih okvira. Jedan od glavnih aduta Reevesova spektakla izvrsno je korištenje performance capture tehnologije, što bi, u malo pravednijem svijetu, Andyju Serkisu (Caesar) i Tobyju Kennellu (Koba) donijelo oskarovsku rekogniciju. Najljepša je stvar u ovoj priči što vrhunsko oživljavanje majmunskih likova nije osnova filma na koju su se scenaristički nadoštukale kulise za demonstraciju moći specijalnih efekata Weta Digitala – efekti su u funkciji priče, nenametljivi, jer je prioritet bio ispričati uvjerljivu priču.

S vremenom će gledatelj čak prestati cijeniti majstorstvo CGI stručnjaka, jednostavno zato što će likove prihvatiti kao stvarne. Jednostavna ali efektna priča sigurno nije besprijekorna i teško je se može nazvati nepredvidivom, ali u ograničenom ringu koji je izbrala pogađa sve krošee koje je odlučila zamahnuti. Narativ je isprepleten temama važnosti obitelji, doma, suživota, tolerancije, a za pohvalu je jasna poruka koju Majmuni šalju. Poanta o besmislenosti rata, kao što nam malezijski avioni, nove islamističke tvorevine u Siriji, pokolji u Gazi i sjevernokorejsko napinjanje mišića pokazuju, već dugo nije bila ovako aktualna.

Reevesovo redateljsko umijeće pobrinulo se da sve teče kao po loju, a njegov smisao za detalje, posebno očit u građenju napetosti između likova i u trenucima kad nasilna crta ljudi i majmuna konačno probije tanku opnu razuma i razumijevanja, ovaj solidan blockbuster uzdiže na razinu jednog od najuzbudljivijih filmova ljeta. Za zanemariti nije ni mogućnost dublje analize odnosa likova na platnu, kao i njihove relacije sa stvarnim svijetom. Tako, recimo, majmunsko društvo u jednadžbi nije teško zamijeniti Indijancima ili Afroamerikancima.

Revolucija je najtanja u intimnim dramskim trenucima, najčešće onima u kojima se javlja Keri Russell, romantični interes glavnog nam junaka Malcolma. Pomalo neuvjerljiv dijalog pleše ruku pod ruku s tradicionalno nezgrapnom američkom sklonošću sentimentalizaciji, dok istovremeno na mahove prevelika izravnost scenarija razbija čaroliju inače fino uravnoteženog filma.

Riječi poput, parafraziram, majmuni i ljudi, sve je to isto, nisu nužne jer verbaliziraju već prenesene ideje i služe tetošenju manje pronicljivih gledatelja, što je opet daleko od potrebnog zato što je Revolucija film uz koji se stvarno možete zabaviti i bez ikakva petljanja sa simboličko-alegorijskim elementima.

Komentari na članak

Vezani članci

Joe (2013)

Film: Joe (2013.)

Joe - više ljudska nego socijalna priča

FAK preporuča: „Nicolas Cage ostvario je jednu od svojih najboljih uloga i možda kupio kredit za još nekoliko. Broj uloga velik je, a uspjeh se dijeli na odličan ili očajan – sredine nema.“

TasteKid

Pronađite film na lakši način

TasteKid: online tražilica serija i filmova

TasteKid je jedna od internetskih stranica koje mogu pomoći u traženju iduće serije ili knjige koje će vas odvratiti od studentskih obaveza.

Joseph Gordon-Levitt

FILM: „Don Jon“ (2013) vs. „Elektra Luxx“ (2010)

Usporedba filmova: Joseph Gordon-Levitt napunio 18

Svaki ovakav film stvara pogrešnu sliku. Ipak, ono što je sigurno u cijeloj ovoj priči je da je „baby-face“ Joseph Gordon-Levitt odrastao.

Tjedan turskog filma

Projekcije u Kinu Europa

Kraj svibnja u znaku turskog filma

Svečano otvorenje šestog Tjedna turskog filma na rasporedu je 23. svibnja. Tada nas u Kinu Europa očekuje "Filozof iz štale".

Motovun Film Festival

Motovun Film Festival

Svjetska premijera dokumentarca o hrvatskoj glazbi devedesetih

Novi dokumentarni film nagrađivanog autora Miroslava Sikavice o hrvatskim domoljubnim pjesmama iz vremena Domovinskog rata „Glasnije od oružja“ premijerno će se prikazati na Motovun Film Festivalu.