Intervju s Renatom Lučić

Od studija povijesti, preko Akademije i snimanja filmova, do „Liburnia film festivala”

privatni album

Renata je još u djetinjstvu voljela provoditi dane u videoteci gdje bi satima birala filmove koje će gledati. No, tada još nije razmišljala da bi se mogla baviti filmskom režijom. U dvadesetima je ljubav prema filmovima počela rasti te upisuje svoju prvu filmsku radionicu gdje je usvojila znanja, napisala scenarij i snimila svoj prvi film.

Renata Lučić, 27-godišnja studentica zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti, sudionica je ovogodišnjeg Liburnia film festivala na kojem predstavlja svoj dokumentarni film Kol'ko god nas noge nose. Magistrirala je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a svoje prve filmove snimila je na filmskim radionicama. Otkrila nam je kako joj roditelji nisu bili naročito privrženi ideji da se iz, kako kaže, ozbiljnih smjerova baci u umjetničke vode. No, pobijedili su upornost i ljubav te je tako nakon završenog Filozofskog fakulteta upisala studije filmske i TV režije. Osim što se bavi snimanjem igranih i dokumentarnih filmova, autorica je i nekoliko glazbenih spotova, a što joj je draže i još mnogo zanimljivih stvari otkrila nam je u današnjem intervjuu. 

Danas je film Kol'ko god nas noge nose dio Liburnia film festivala. Što to u ovom trenutku znači za tebe?

Ovo mi je drugi put da gostujem na Liburnia film festivalu i moram priznati da sam jako ponosna što je moj film dio ovakvog jednog festivala. Film Kol'ko god nas noge nose ima lijep festivalski put i imati projekciju na prelijepoj Opatijskoj pozornici za nas znači puno. 

Kako to da po završetku srednje škole nisi odmah upisala Akademiju, već studij povijesti na Filozofskom fakultetu?

Kad sam završavala srednju školu, nije mi bilo bitno što ću studirati, nego mi je bilo bitno da se maknem iz malog mjesta u kojem sam provela 18 godina i doselim se u Zagreb. Znam da sam tada samo razmišljala o bijegu, ali ne toliko i o tome što me zapravo zanima. Upala sam na razne smjerove pa sam odlučila da ću studirati povijest jer sam je voljela, a i bila sam štreberica pa mi se to učinilo kao dobar spoj. Kasnije, kako sam odrastala i sazrijevala, shvatila sam da moja ljubav prema filmovima ne mora biti samo ljubav, odnosno da se time mogu i baviti. Počela sam se prijavljivati na razne filmske radionice i odlazila volontirati na filmske festivale, a onda sam na trećoj godini fakulteta prvi put otišla i na prijemni ispit na Akademiju dramske umjetnosti.

Svojim roditeljima nisam ni rekla da idem na prijemni jer me bilo strah kako će reagirati na to kad čuju da se iz ozbiljnih smjerova bacam u umjetničke vode. Tako sam otišla na prijemni ispit na Akademiju dramske umjetnosti i nisam upala. Znam da sam tada izgubila i volju i želju i da sam mislila kako to jednostavno nije za mene i da je možda bolje da se posvetim povijesti. Nastavila sam studirati povijest i upisala diplomski studij na kojem sam se bavila istraživanjem povijesti filmske kulture u RH što me na neki način držalo da živim neki filmski svijet. I tako je došla još jedna godina, a kako se bližio prijemni, tako je moja želja za ponovnim pokušajem postajala sve veća.

Sjećam se tog dana kad sam nazvala roditelje i rekla im da idem na prijemni ispit iz filmske režije. Prvo su mislili da ih zezam pa su se smijali mojoj šali, a onda su mi rekli da se spustim na zemlju i da se zna tko ide na akademije i radi filmove. Ni te godine nisam upala na režiju, a moji su roditelji bili jako sretni. U međuvremenu sam diplomirala povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, bila sam u potrazi za poslom i odlučila dati još jednu priliku Akademiji i samoj sebi. Te sam godine upisala Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti.

Možeš li se sjetiti prvih trenutaka kada si osvijestila interes za snimanje i režiju?

Još sam kao mala voljela dane provoditi u videoteci, sjedila bih tamo satima i birala filmove koje ću gledati. Ali nikada nisam razmišljala o tome da se možda time mogu i baviti. Za mene je to bilo nešto toliko daleko da mi nije padalo na pamet. Kasnije, kad sam ušla u svoje dvadesete i kad se trebalo već jasno znati čime se želim baviti u životu i od čega ću živjeti, često bih sjela i zapisivala stvari koje me zanimaju na papir. Svašta sam voljela, ali nisam se ni za što mogla zamisliti kako radim cijeli svoj život, pa tako ni baviti se poviješću. I onda sam jedan dan na papir zapisala raditi filmove. Tad sam se malo informirala i upisala svoju prvu filmsku radionicu Napravi svoj prvi film u AKC Medika. Tamo sam usvojila svoje prvo znanje o filmu, napisala scenarij i snimila film.

Nikada neću zaboraviti taj dan kad smo išli snimati moj prvi film. Sve je bilo tako nestvarno i ja do trenutka u kojem smo upalili kameru nisam mogla vjerovati da će se to dogoditi. Zatim, dok se film snimao, nisam mogla vjerovati da se to događa, izgledalo je poput nekog sna. Znam da sam na setu cijelo vrijeme imala osmijeh od uha do uha jer snimam svoj film. Prvi me put u životu nešto toliko ispunilo. Bio je to najljepši osjećaj u mom životu. 

Foto: Privatni album / Renata Lučić

Igrani ili dokumentarni film?

Ne bih se htjela opredijeliti ni za jedno ni za drugo, volim obje forme i htjela bih igrati na oba terena. Gotovo svi dokumentarni filmovi koje sam snimala do sada imaju u sebi nešto intimno i autobiografsko. Često kada snimaš takve osobne stvari kamera završi u tvojim rukama, a često i miš u montaži. Jako sam sretna zbog toga što me upravo dokumentarni film naučio nekim bitnim tehničkim stvarima koje mislim da su nužne za svakog redatelja. Možda u igranom filmu ima više kreativnosti i umjetnosti, ali u dokumentarnom filmu ima više psihologije što je velik izazov i nešto na čemu učiš puno stvari o životu i poslu. S druge strane. jako mi je drag igrani film i tek sam se sada, nakon nekoliko snimljenih dokumentaraca, odvažila vratiti i igranom filmu. 

Saznali smo da si autorica i nekoliko glazbenih spotova. Što ti je draže, snimanje filmova ili spotova? 

Glazbeni su spotovi kruh moj svagdašnji. Moj kolega i prijatelj Filip Filković i ja zaista imamo veliku strast prema tome i volimo raditi glazbene spotove. Uživamo u pisanju ideja za spot, snimanju, režiranju i montiranju. To je nešto što nas ispunjava na dnevnoj bazi. No, moja je najveća strast film. Iako, svaki je glazbeni spot koji snimimo poput nekog malog filmskog seta na kojem se snima kratki igrani film. 

Ima li svaki tvoj film autobiografsku notu?

Da, svi filmovi, i igrani i dokumentarni, imali su veliku autobigrafsku notu. Osjećam snažnu potrebu da ispričam svoje priče jer je to na neki način moja terapija i prolazak kroz cijeli taj proces uvijek me dovede do nečega. Mislim da bi svatko tko radi filmove, posebno dokumentarne, trebao prvo uperiti kameru u samog sebe, a tek onda u druge. 

U jednom trenutku u filmu Kol'ko god nas noge nose rekla si kako si požalila što si upalila kameru – kako na to gledaš danas? Vidiš li u tome ipak i pozitivne strane?

Za vrijeme snimanja tog filma bilo je puno trenutaka kad sam baš bila ljuta na sebe što sam krenula snimati taj dokumentarni film. Ali cijela ta borba sa samom sobom i cijeli proces snimanja i montiranja filma, koliko god bio težak, doveo me do rješavanja puno stvari u mom životu. Iako na granici ludila, uspjela sam iz svega izvući ono najbolje. Ovaj je film spojio mene i tatu na nekoj razini na kojoj nikad nisam mislila da je s njime moguće, naučio me puno o životu i ljubavi i o tome kako se nositi sam sa sobom u teškim situacijama. Tako da mi je u konačnici drago da sam snimila ovaj dokumentarni film o svojoj obitelji. Vjerujem da će se svatko tko ga pogleda na neki način moći pronaći u toj priči i nešto izvući iz nje.

Foto: Privatni album / Renata Lučić

Danas mnogi mladi ljudi, u velikoj mjeri i studenti, prolaze kroz nepogodne obiteljske situacije – što smatraš glavnim razlogom obiteljskih krahova i smatraš li da bi se to negativno moglo reflektirati i na izvršavanje studentskih obaveza? Kako se uzdići iznad toga? Kako si ti?

Svaka obitelj nosi svoj teret i nije lako. Zapravo, znam jako malo ljudi koji doma nemaju neku situaciju koja utječe na njih. Mislim da je problem u odgoju i obrazovnom sustavu. Roditelji su loši roditelji jer ih nitko ne uči kako biti dobri tata i mama. A mislim da su to neke ključne stvari u životu koje malo ljudi zna. Roditelji se ne trebaju postavljati iznad svoje djece, nego trebaju biti ispod njih i gurati ih prema naprijed. Naučiti ih osjećajima, kako se nositi s njima i imati puno razumijevanja. Možda da se te stvari poprave, ljudi bi na pitanje Kako je doma? odgovarali puno toplije. 

Možemo reći da si negdje između povijesti i umjetnosti, što je, s obzirom na te dvije mahom različite struke, tvoj posao iz snova? Jedna od te dvije struke ili ipak nešto treće?

Udaljila sam se od povijest skroz. Trenutno u mom životu nema mjesta za to i potpuno sam se posvetila glazbenim spotovima i filmovima. Trenutno sam jako zadovoljna sa svojim poslom i izborom zanimanja te u tom poslu namjeravam ostati zauvijek.

Kroz jedan si film tematizirala i LGBT populaciju, kako komentiraš njihovu situaciju unutar visokoobrazovnog sustava? Planiraš li još na koji način ukazati na probleme s kojima se susreću?

Upravo sam dovršila svoj kratki igrani film Peti kat lijevo na tu temu. Radi se o dvije studentice koje žive skupa u studentskom stanu i koje svoju strastvenu vezu moraju skrivati od roditelja i okoline. LGBTQ teme nešto su što me jako zanima i česte su u mojim filmovima. Htjela bih kroz njih osvijestiti i ukazati na probleme s kojima se susreću osobe iz LGBTQ krugova. Cijeli svijet, a pogotovo Hrvatska, i dalje se bori sa situacijama neprihvaćanja, nasilja, neravnopravnosti i odbacivanja LGBTQ ljudi unutar društva. Cilj mi je da kroz svoje filmove skrenem pozornost na tu temu i kroz perspektive tih ljudi pokažem kako je njima živjeti u takvom društvu.

  

Za kraj, poruka svim mladim ljudima?

Ovo su mi uvijek najteža pitanja. Nemam neku posebnu poruku, osim one koju svi govore, a rijetko tko je prakticira, a to je da slijediš svoje snove i budeš uporan. Samo pazi da u svojim ciljevima i upornosti ne naštetiš drugim ljudima i povrijediš ih.

Komentari na članak

Vezani članci

Predstavljen program Motovun Film Festivala 2018

Predstavljen program

Više od 100 filmova na novom izdanju „Motovun Film Festivala”

Od 24. do 28. srpnja održat će se „Motovun Film Festival”. Ususret novom izdanju predstavljen je program koji očekuje posjetitelje.

Balkan

POVIJEST POGREŠAKA ILI POGREŠNA POVIJEST

Zablude o Balkanskom poluotoku

Akademik Dragutin Feletar sistematizirao je sve zablude koje su dovele do pogrešnog tumačenja političkog, povijesnog i kulturnog konteksta „Balkana”.

Neno Belan

Intervju s Nenom Belanom

„Uvijek slušajte glas svoga srca, ali ne srljajte, morate ga naučiti prepoznati“

Neno Belan otkrio nam je kako su izgledali njegovi studentski dani i što misli o astrologiji, a dobili smo i potvrdu da nas na nadolazećem valentinovskom koncertu „čekaju najmanje 3 i po sata raspjevanih refrena, odlične atmosfere, puno pozitive i ljubavi u zraku“.

Pogled s Matejuške na rivu

Maraton kratkometražnih filmova

Splitska kina donose filmove na Rivu

Maraton kratkometražnih filmova odvija se paralelno u 13 zemalja diljem Europe: u Hrvatskoj je organiziran u suradnji Hrvatskog audiovizualnog centra i Kino mreže, a u Splitu ga gledateljima željnim zabave i dobrog filma donosi nova organizacijska i programska struktura sačinjena od Kina Karaman, kinoteke Zlatna Vrata i Festivala mediteranskog filma Split.

Crossfit 1

Intervju: Marko Vujčić

„Crossfit je način života, religija!”

Marko Vujčić je student Odjela za izobrazbu trenera na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu i strastveni zaljubljenik u Crossfit.